Autor:: Pero Kovačević 12/13/2010 16:14
Ovu kolumnu sam odlučio posvetiti Zvonku Bušiću, našem sugrađaninu, najpoznatijem hrvatskom emigrantu i uzniku. Smatram da su naši sugrađani, nedovoljno informirani, tko je Zvonko Bušić, a pojedini mediji ga neutemeljeno etiketiraju kao teroristu. Stoga im predlažem da pročitaju ovu kolumnu.
Zvonko Bušić rođen je 1946. u hercegovačkom selu Gorica, a gimnaziju je završio u Imotskom kad je dobio nadimak Taik kojim ga zovu i pamte svi njegovi mještani. Maturirao je u Zagrebu, a s dvadeset godina emigrirao u Beč na studij slavistike i povijesti. U Beču je tri godine kasnije, 1969. upoznao američku studenticu Julien Eden Schultz, koja je usavršavala znanje njemačkog jezika. Julienne Eden Schultz se ubrzo uključila u rad hrvatske političke emigracije i na nagovor Zvonka Bušića, na Dan Republike 29.studenog 1970., s prijateljicom je s nebodera na današnjem Trgu bana Jelačića bacala letke antijugoslavenskog sadržaja, radi čega su uhićene i zadržane u zatvoru. Nakon puštanja vratila se u Beč, a godine 1972. Zvonko i Julienne su se vjenčali u Frankfurtu, te nakon toga preselili u SAD.
Otmica zrakoplova
Skupina hrvatskih političkih aktivista 10. rujna 1976., Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić otela je putnički zrakoplov Boeing TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost s naslovom ”Poziv na borbu protiv srpske hegemonije”, a konačni cilj trebali su biti Zagreb i Solin. Glavni cilj otmice zrakoplova bilo je pokušaj prisiljavanja američkih
i europskih medija da objave Bušićeve letke u kojima je bila sadržana istina o srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.
Sa sobom nisu nosili oružje već materijal od kojeg su napravili lažni eksploziv koji su omotali oko svojih tijela, a pravu bombu kao i propagandni materijal Bušić je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice, o kojoj su preko pilota su proslijedili informacije o njoj. Nakon što su na njihov zahtjev proglasi, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost, objavljeni u američkom tisku, zrakoplov je sletio u Pariz gdje su se otmičari predali.
No, prilikom pokušaja deaktiviranja te bombe poginuo je američki policajac Brian Murray, a trojica su bila ranjena.
Suđenje i zatvor
Pri izricanju osude sudac je izjavio u zapisnik kako gospodin Bušić “nije terorist i kriminalac” i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima tj. hrvatskom neovisnošću. Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna, te zatražio da se gospodin Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina.
Supruga poginulog policajca pokrenula je sudski postupak protiv nadležnih policijskih tijela zbog velikog nemara koji su pokazali te osudila njihovu spremnost da svu krivnju prebace na Bušića, a njezinog supruga prikazuju kao žrtvu “terorista”.
Pritisci jugoslavenske diplomacije uočili su se i na suđenju kada je okružni sudac John Bartels 22. srpnja u New Yorku izrekao kaznu doživotnog zatvora za Zvonka i Julienne Bušić i višegodišnje kazne zatvora ostalima iz skupine.
Prema izjavama tadašnjih djelatnika Bijele kuće, jugoslavenska je vlada vršila snažan i uspješan pritisak na Državni ured SAD da oštro postupi sa Zvonkom Bušićem i njegovom skupinom.
Temeljem američkog Zakona o borbi protiv otmica, Zvonko Bušić osuđen je zbog otmice i djela koje je dovelo do smrti druge osobe, na kaznu doživotnog zatvora s mogućnošću pomilovanja nakon 10 godina. Takva kazna predviđala je puštanje na slobodu nakon 30 godina izdržanog zatvora, odnosno 11. rujna 2006. godine.
Iako je u međuvremenu Hrvatska postala neovisna, to nije izmijenilo pristup Državni ure SAD-a još uvijek podupire držanje Zvonka Bušića u zatvoru, te je Komisija za pomilovanje 2006. godine odbila zahtjev za pomilovanje, dok su ostali osuđenici iz skupine pušteni. Julienne Bušić oslobođena je 1990. godine.
Na sjednici 13. prosinca 2002 godine, Hrvatski sabor donio je Rezoluciju o transferu Zvonka Bušića u Hrvatsku koja je potom predana Vijeću Europe.
Bušić je 2006 godine prebačen u deportacijski pritvor američkog ministarstva domovinske sigurnosti od kuda je vrlo brzo trebao biti deportiran. Od tada se za njegovo oslobađanje počeo zalagati Hrvatski helsinski odbor, jer su uvjereni kako su odbijenicom za pomilovanje poslije 30 godina robije SAD prekršile njegova ljudska prava.
Bušić je u novi objekt zatvora Terre Haute u Indiani premješten iz federalnog zatvora Allenwood u Pennsylvaniji, gdje je u ljeto 2006. odslužio tridesetu godinu zatvora.
Bivši odjeljak za optuženike na smrt u zatvoru Terre Haute u Indiani preuređen je za prijem drugorazrednih terorističkih zatvorenika, većinom Arapa muslimana, čije su mogućnosti kontakta sa vanjskim svijetom strogo ograničene”, piše Post, navodeći kako su im telefonski pozivi i pošta ograničeni i nadzirani, posjeti svedeni na četiri sata mjesečno, a njihova međusobna komunikacija mora se odvijati na engleskom jeziku. ”Jedini nemuslimanski zatvorenici su jedan neidentificirani kolumbijski militant i Zvonko Bušić (61), bivši vođa hrvatske ekstremističke skupine koja je 1976. otela putnički zrakoplov i postavila bombu koja je ubila policajca”, navodi list..
Zvonko Bušić pomilovan je početkom srpnja 2008 nakon 32 godine zatvora i premješten iz zatvora Terre Haute pod nadležnost Imigracijske i carinske službe radi deportacije u Hrvatsku, bez prava na povratak u Sjedinjene Države. U Zagreb je stigao 24. srpnja u pratnji američkih agenata.
Povratak u domovinu
Zvonko Bušić se u Hrvatsku vratio 24. srpnja 2008., a u Zračnoj Luci Zagreb je dočekan kao domoljub. Bušiću su u zračnoj luci dobrodošlicu došli poželjeti političari, te nekoliko stotina građana. Nekoliko dana kasnije, Bušiću je priređen i veliki doček u Imotskom i rodnoj Gorici u susjednoj BiH.
Prema tome, smatram da je nekoretno etiketirati Zvonka Bušića teroristom, tim više što je javna tajna da je dobitnik Nobelove nagrade za mir Nelson Mandela, bio osuđen na doživotni zatvor za sabotaže i postavljanja preko 200 eksplozivnih naprava. Isti slučaj je i sa Jaserom Arafatom i Sharonom Perezom, također dobitnicima Nobelove nagrade za mir. Josipa Broza Tita, ne treba ni spominjati jer su njemački sudovi donijeli desetak pravomoćnih presuda da je Broz nalogodavac ubojstava hrvatskih emigranata u Njemačkoj.