Autor: Sanjin Španović 7/8/2011 11:43
Dam se kladiti da kada bi mu na stol stavio papir s pet pitanja o košarci, odgovorio bi na možda dva najviše. Zdenko Antunović, zapravo siguran sam, nema previše pojma o košarci.
I to on sam dobro zna. O tome je i on mislio kada je, po Bandićevom nalogu, dolazio u Cibonu. Zato je oko sebe okupio one koji o toj igri znaju itekako puno. Prije svega Nikšu Prkačina, sada sportskog direktora, pa onda Joku Vrankovića, a sada na kraju i Sesara.
Zdenka Antunovića upoznao sam prije nekoliko godina dok je bio zamjenik direktora Holdingove Podružnice za upravljanje sportskim terenima. Upoznao nas je Josip Čorak, nositelj olimpijskih kolajni i tada direktor te podružnice. Zdenu, kako se omiljeno zove Antunovića, predstavio mi je tada kao frajera koji u Zagreb na Kutiju Šibica dovodi Pippa Inzaghija.
Iskreno tada sam se skeptično nasmijao, ali i nekoliko tjedana kasnije sam s istim tim Zdenom sjedio u društvu Inzaghija.
Tokom idućih godina od Zdene sam slušao razne najave, u koje, njih 90 posto najmanje nisam uopće vjerovao. No, gotovo sve bi postale realnost – od toga da on preuzme tu podružnicu, obnovi Dom sportova, preuzme Arenu, drži cijelo rukometno prvenstvo u Zagrebu pod kontrolom, napuni nekoliko desetaka puta tu istu Arenu, padne u sječi Bandićevih ljudi u Holdingu, te nakon dva mjeseca tišine se vrati kao direktor Cibone.
Gotovo sve što je ovaj Slavonac naumio gledali smo u Zagrebu. Kažem gotovo sve jer nije uspio dovesti Štulića u Arenu da svira.
Za to vrijeme dok više nije bio direktor Arene, Antunović je već znao da preuzima Cibonu. Čekao se samo Bandićev mig da najave prede u realnost.
Kada sam ga nekoliko dana nakon dolaska u taj klub posjetio, vidio sam opet onog starog Zdenka Antunovića koji voli raditi i koji će se ubiti ako treba samo da ispuni cilj. Bio je okružen jednom gospođom iz financija koja mu govorila što potpisati a što ne. Tada su došli i likovi iz početka price i Antunović je imao svoj tim.
Jer u svim svojim potezima Antunović zna svoju granicu, ma koliko ona niska ili visoka bila. O sportu zna koliko i svi mi zaljubljenici u loptu, pa zato ima Nikšu i Joku. Oni će mu reći koga na kojoj poziciji trebaju i nabaviti mu broj.
O financijama zna još manje, pa će uz sebe imati one koji će mu sve izračunati, reći mu koliko su gdje kratki ili koliko treba love za place i pojačanja. Pa će Antunović sam nabaviti broj potencijalnih sponzora.
I onda će okrenuti te brojeve i zvati na čašicu ili juhu razgovora. Jednostavnim rječnikom, bez demagogije uspijeva sve nagovoriti, igrače da dođu u Cibonu, Bogdanovića da izdrži do kraja sezone, sponzore da pripreme novac jer će im se isplatiti i momčad da pobjedi jer ih onda negdje čekaju tamburaši i janjetina.
Tzv. zdravoseljačkim pristupom on će sve dogovoriti, stisnuti ruku i dalje sve prepustiti onima koji su trebali da on to učini. Tu je Antunović najjači.
Kada bi i u drugim klubovima neki možda bili kao Antunović atmosfere i situacije u našem sportu bile bi zdravije. Šerifima poput Mamića ili Gopca odavno je odzvonilo u današnjem sportu.
Antunović zna da on takav profil nije, već da on mora postati moderni sportski direktor koji je samo vrh uprave kluba, a ne klub to sam ja. Jer tako i tako sve od njega kreće i sve kod njega završava, ali na parketu su oni koji znaju više. A to Zdena priznaje i ne pretvara se da je nešto što nije…
Zbog toga od Cibone treba očekivati povratak na staze stare slave, jer su, krenuvši od početka, temelji sagradili kako treba, a ne kao totalitarni režim koji stoluje Maksimirskoj 128.