2/10/2011 12:30
Crkva je u svojoj povijesti imala različite pojmove koje su se ticale vjernosti uz bračne odnose, ali i uz neposredno ponašanje svećenstva.
Celibat je služio kao opravdanje u sakralnom smislu, jer oni koji su služili bogu bili su predodređeni samo da služe bogu, no naravno, ta institucija izvrgnuta je mnogim kritikama ostalih religija pa se ukazivalo da se rimokatoličko svećenstvo ne ženi, kako ne bi u eventualnom braku raspršilo crkveno blago koje pripada jedino Rimokatoličkoj crkvi i nikome više.
Ljubav kao univerzalna kategorija nikada se nije mogla izbjeći i mnogi kažu, kao što je reko i sveti Augustinius, “Ljubav živi davanjem, a ne uživanjem!“.
Moram reći da su nas dugo godina učili o Svetom Nikoli koji nas daruje, pa onda o Djedu Božićnjaku, a koji su nas svi darovali prije veljače tj. prije Valentinovog, koje je bilo zapravo simbol zaljubljenih, a u našim krajevima počeo se slaviti vrlo kasno, odnosno devedesetih godina prošlog stoljeća.
Ljudski život se sastoji od čitavog niza ljudskih asocijacija, a ja sam kao dugogodišnji odvjetnik počeo vjerovati u Valentinovo kada sam na taj dan upoznao ženu svog života, no, isto tako doživio sam nešto što nikada neću zaboraviti, a govori u prilog da je ljubav druga prilika za bol.
Neobuzdana ljubav kada uđe u čovjekovo srce ona u njemu nagriza i sve ostale osjećaje i tamo živi na račun i vjere i časti i zadane riječi.
Koliko je daleko između zločina, ljubavi i mržnje prema osobi koju smo jednom voljeli i da li takav osjećaj priliči divljačkim duhovima, mržnji, ili takva ljubav postaje krajnja egocentričnost?
O svemu tome mnogo je napisao Erich Fromm, veliki filozof, ali nikada neću zaboraviti rečenice koje je izgovorio moj branjenik, višestruki ubojica, a nakon izrečene mu najstrože kazne, koje glase: ”Mira mi dajte gospodine suče! Jednako, župniče i Vi, ili paka odvjetniče moj! Dijete je moje i ostat će moje, od mojih će ruku da živi”, citirajući napamet velikog pjesnika.
Priča je neobična, a svodi se na jednog mog klijenta, zaljubljenog mladića, koji je u kolovozu 1986. ubio svoju najveću ljubav i njezinu obitelj, s time da je osim troje ubijenih u tom pohodu još dvoje bilo teško tjelesno povrijeđeno, tako da mu je u to vrijeme Okružni sud izrekao najstrožu kaznu. Priča možda ne bi bila tako interesantna da taj mladi intelektualac nije doživio nešto što u svojoj psihi nije mogao opravdati. Svoju najveću ljubav, a i njezine najmilije ubio je kada je saznao da on nije otac djeteta, već je otac djeteta Japanac za kojeg se njegova najveća ljubav i udala. Od rane mladosti isti i pokojna su ljubovali, imali su svoje male tajne i planove i to sve do trenutka kada su krenuli u Englesku na ”berbu jagoda” (kao nadničari), što je tada bilo vrlo popularno, a i isplativo. Prilikom takvih susreta upoznali su mnoge ljude pa tako i Japanca u kojeg se nesretna pokojna zaljubila, ali je svake godine dolazila u Zagreb i na određen način davala nadu osuđenom da će on stati uvijek kao i ”sjajne zvijezde u visini”, noseći se porukom koja glasi: ”kažite dragoj u daljini da sam ja još uvijek njen, blijed i sam i izmoren”.
U zadnjem posjetu posjetili su i svoju klupu na Sljemenu, gdje su se inače uvijek sastajali, a kada je ona iduće godine došla i predstavila njemu i svojim roditeljima dijete, koje je naravno bilo začeto u Japanu od oca Japanca, moj nesretni Valentino odlučio se na ovaj stravičan zločin. Naoružao se nožem i pištoljem, ubio svoju Valentinu i njezine najbliže, te potpuno nesvjesno krenuo po željezničkim tračnicama prema Zagrebu da bi se predao policiji.
U cijeloj toj priči odluku o njegovoj smrtnoj kazni donijeli su sudski vještaci, tako da je on na kraju ipak zbog poremećaja ličnosti i bitno umanjene sposobnosti upravljanja svojom voljom, osuđen na 20 godina zatvora, ostavivši iza sebe velike rezove nesretne ljubavi. Kada sam mu priopćio da Vrhovni sud nije prihvatio stav o smrtnoj kazni, preuzeo sam njegove stvari i tada pronašao staru kazetu na kojoj je neprestano svirala pjesma ”Ajde da ostarimo zajedno”.
Po primitku vijesti da neće umrijeti i otići za svojom dragom u ”nebo” doživio je srčani udar i umro nekoliko sati iza toga.
Koliko god žalosna i tragična bila ova priča, mi većinom možemo zapaziti bar trenutke vlastite spontanosti, koji su u isti mah i trenuci istinite sreće i nesreće. U toku moje dugogodišnje prakse često mi je padala na pamet ideja da neki od najvećih zločinaca imaju u sebi puno toplije srce nego oni hladni i besprijekorni građani koji osuđuju, a zaboravljaju da je netko zbog zločina zaslužio vješala dok su drugi odlikovani.
Valentinovo je danas komercijalni blagdan i nema baš previše veze s tradicijom, o čemu se slažu svi koji ga slave. No ono što je zaista istina je silna želja čovjeka da bude voljen, da bude zaljubljen i da u krajnjoj liniji bude Valentin ili Valentina.
Drage moje Valentine i Valentini, zapamtite, pojam zaljubljenosti ne može podrazumijevati pojam da vas netko voli, već pojam da ste vi sposobni da volite!
