Autor: Josip Kregar 12/27/2011 11:34
Ima puno stvari zbog kojih volim Božić. Postoje dvije, koje se ne znam zašto, vezuju uz taj blagdan a koje mi, blago rečeno, idu na živce.
Jedno je glazbeni i filmski program a drugo je kult domjenaka i okupljanja. Već danima, jer najava Božića je sve ranija, na radiju slušam iste pjesme o zvončićima, bijelom snijegu, samoći u božićnoj noći, sjećanju na davnu ljubav, snovima o bijelom Božiću. Ne očekujem ja puno, pjesmuljci o ljubavi, moru i mjesečini , kući moje matere (a možda je kuća na čaću?) nisu mi strani, ali ovo mi je previše. Još gore je s filmovima. Onaj nježni film u kojem Hugh Grant glumi mladog i konvencionalnog premjera, u prvom gledanju mi se svidio ( ali baš svaki Boži!?). I još kad se spoji jedno i drugo i u filmu Bijeli Božić („Američki vojnici daleko od domova dočekuju još jedan ratni Božić“!) Čudo u 42. ulici, How the Grinch Stole Christmas!, i slični, krajnje optimistični i lagani filmovi, inače zgodni, već mi ponavljanjem remete božični mir. Još kad se tome doda neki MGM biblijski spektakl sve mi izgleda pretjerano i umjetno. I Židovi su Hanuku proglasili praznikom darivanja a Kwanzaa je potpuna izmišljotina afroamerikanaca (od 1966!) bez ikakvog religijskog značaja. Rimljani su imali Saturnalije a Slavenski Svarožić pali badnjak . Kao da je stav: svatko neka slavi važno je da troši.
No slavljenje svijetla i produženog dana postalo je danas pitanje ekonomije a ne religije. Čini mi se da sve to postaje dio, „šoping ludila“ koje traje sve duže i košta sve više. Izbjegavam ponude da „obavimo nabavu“, da pečemo kolače i kupimo orehnjaču. Dobio sam od sindikata bonove „Konzuma“ i sad bi ih trebao hitno potrošiti. Znam da se tako izbjegava porez i potiče neumjerena potrošnja, no djeluje kao poklon i kao nešto što je badava i raduje, a potrošit ćemo bonove za kupnju neke nepotrebne tave, ulja za cijelu godinu, Sve to dio je iste slike u kojoj su vjerski elementi sasvim površan ukras, no uvjerljiv alibi za trošenje i opuštanje. Molim slavimo, no poštedite me filmova i pjesama sa zvončićima. No komercijalizacija Božića je i druga tema. Žene su slobodne i ponosne no njihova stvarna uloga vidi se tek u svijetlu Božića.
Idimo redom jer sve o čemu će biti riječi smatramo normalnim, prirodnim i neizbježnim. A nije baš sasvim.
Ja uvijek jedva čekam bakalar na Badnjak, da se opustim i nađem s prijateljima. Domjenke inače izbjegavam, no bakalar u „Dalmatinki“ u Heinzelovoj ili u „Blatu“ veliko mi je veselje. Ne zbog hrane i pića, jer ne jedem više puno a uopće ne pijem, nego radi toga što je to ritual i običaj. Bolje da propadne selo nego običaj. Mi se okupljamo i zabavljamo, kasno dolazimo kući i nosimo vrećice sa jeftinim pićem, kalendarima, suhim smokvama i ružnim kravatama. To sve zovemo običajima. Zaflekamo nove košulje, tapšemo se po ramenima i pričamo stare viceve.
No na tim mjestima nema žena. Mi kao Afganistanci ili Arapeši branimo svoju mušku privilegiju na badnjačke bakalare. Gdje se mi okupljamo tamo su žene nepoželjne. Ne baš nepoželjne, tu i tamo neku istrpimo kao kolegicu s posla, slučajnu gošću ili prijateljicu. Očekujemo da će nas kod kuće dočekati orehnjače, pečeni odojak i djeca okupana, ošišana, božićne pjesme i blistavo oprava prozorska stakla. Još se malo i čudimo kako to nema one prave topline štalice i kako djeca više cijene petarde od pjesama.
Žene su izgubile pravo na Badnjak, ali su dobile slobodu kupnje i trošenja. Šire se restorani gdje se mogu i one naći, uz dijetne salate i čiste stolnjake. No to nije za sve, već samo za poslovne žene koje su izborile svoj poseban položaj. Muškarci preferiraju masne porcije i velike komade mesa, piju sto putnih, gemišta i od svojih sastanaka prave vesele rituale. Žene drukčije i tiše. Za njih se spremaju posebni popusti, one kupuju krastavce i majonezu za francusku salatu (i još bi i to trebale raditi!). Dobile su pravo na novu haljinu i na karticu, ako su dobre, mogu očekivati i dar. Mediji će prikazivati žene u likovima brižnih majki i vrijednih kućanica. One mogu slaviti pjevajući u crkvi, ali da bi izašle na bakalar i druženje – e to ne. Za njih je taj praznik rođenja (kao i svaki porod) i muka i zadovoljstvo. Nakon blagdanskog ručka peru se čaše i metu mrvice s poda.
A što je sa onima ženama koji nemaju djecu i obitelj. Za njih je jeftina grana bora ukrašena Griotama i bombonima, malo vate i svijeća od prošle godine. Što je s onima koji imaju djecu ali nemaju muža ? Zar one i oni nemaju pravo na Božić bez stigme i srama? Bez osjećaja krivnje i zakinutosti. Zar oni na badnjak trebaju jesti sardine s povrćem, a na Božić ići na ručak starim roditeljima. Da ne bi mislili da je takvih malo pogledajte rezultate popisa (u Zagrebu prosječno kućanstvo ima 2,6 članova). Puno je samih koji se ne uklapaju u sliku velike obitelji oko stola. Većinom su same žene. Za njih je onda izlaz gledanje filmova Sam u kući i zamatanje hladnih nogu u poplun. A zgodne su, pametne i ponosne.
Za njih ostaje samo jadna fraza sažaljenja s oltara. Sažaljenja! Njih društvo gura na marginu i stigmatizira. Zar su one krive što je Božić postao blagdan pojedinca a ne zajednice. Zar ne i trebalo slaviti slobodu i mogućnost izbora? Za mene nije manje vrijedna žena koju je nasilni muž zanemario i konačno zamijenio mlađom. Za mene ona ima pravo ne samo biti slobodna, već i pravo da se slavi i poštuje njeno pravo i samostalnost. Za mene je sramota da se na njih gleda s prezirom, da one nisu pozvane na bakalar i da im preostaje izgubiti se u masi na misi. Za mene je uvredljivo smatrati ih samo lovcima na božićne popuste i rasprodaje, a ne zvati ih na bakalar.
Znam da sve to ne mogu izmijeniti. Snaga boga Merkura je jača od mojih i crkvenih apela protiv komercijalizacije. Nikad glasovi protiv banalizacije života nisu imali snagu. Inercija običaja patrijarhata jača je od mog prigovaranja, no jednom, bar jednom na Badnjak ja sam kuhao.