Zašto Sanader i Ježić ne bi danas lopatali snijeg

Autor: Josip Kregar 2/13/2012 11:08

Moram priznati da s krajnjom nelagodom pišem ovaj komentar. Najprije radi toga što znam kako zakon brani komentiranje postupaka. To je stvarno sasvim blesava odredba u vremenu u kojem se u novinama svaki dan pojavljuju podaci, uvjerljivi detalji, i to prije potvrđivanja optužnice. Glupost i nazadak bio bi primjena takve restriktivne odredbe kod visoko politički važnog slučaja.

Bilo bi dovoljno prijaviti samog sebe i tako zaštititi se od javne kritike, jer ”ne komentiraju se slučajevi prije pravomoćne odluke o krivnji”. U Saboru se može sjediti, biti ministar vlade ili gradonačelnik sve do bezuvjetne pravomoćne presude. A ta situacija može potrajati duže od mandata. Kada bi se pravila o tajnosti držali mediji svijet bi izgledao sjajno, a prijetnje i ”ugroze” čitale bi se samo u dijelovima o vremenskoj prognozi. Zamislite slučajeve postupka protiv Ive Sanadera, Polančeca, Čehoka ili pak Bandića i Keruma ili Ferenčaka i Čačića, uz takvo tumačenje. Kakav bi to morao biti strah javnosti i novinara da se to posluša! Usput i Ustav i Europska konvencija o ljudskim pravima daju nam pravo dao svemu kažemo svoje mišljenje. Kada bi takvi postupci prevladali tajnice bi odgovarale da gospoda nisu na poslu već su službeno odsutna – u Remetincu. Nelagoda dakle nije rezultat straha od kritike.

Osumnjičeni za najteža kaznena djela brane se sa slobode

Ne valja ni zakonsko rješenje u kojem za pritvor vrijede odredbe koje šalju sasvim krivu poruku i bitno smanjuju ono što se stručno zove generalna prevencija. Osumnjičeni, pa i osumnjičeni za veći broj najtežih mjera brane se sa slobode, uzdignute glave hodaju i slikaju se. Ne hvataju posljednje dane slobode, jer se ne ponašaju ni skrušeno niti se srame, već ponavljaju da su slobodni, štoviše nevini dok ime se ne dokaže suprotno. Iako članak 125. ZKP govori o proporcionalnosti puštanja na slobodu okrivljenika prema težini kaznenog djela (bit će pušten na slobodu:… ako daljnji istražni zatvor ne bi bio u razmjeru s težinom počinjenog kaznenog djela) bit će dovoljno par dana rasprave o jamčevini da se zaboravi zbog kako ozbiljnih djela je netko optužen. Trebalo bi podsjetiti na to da se pritvor ne izriče radi toga što bi optuženi mogao strašiti (utjecati) na svjedoke ili tako što bi se djelo moglo ponoviti već je istražni ”zatvor nužan radi neometanog odvijanja postupka zbog posebno teških okolnosti počinjenja kaznenog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora” (Članak 123. ZKP)

Ono što je uzrok mojoj nelagodi je to da nakon prvog punjenja Remetinca sada vlada izvjesna praznina. Akademija za pretvorbeni menadžment je raspuštena i polaznici se kod kuće i ugodno spremaju za ispitivanja. Poruka javnosti jest stvarno zastrašivanje svjedoka i olakšanje optuženima. Razumijem državne odvjetnike i njihovu živu želju da se ne muče, već nagode, no ako se radi o slučaju pokušaja podmićivanja Vrhovnog suda uz asistenciju najviših dužnosnika, nagodba koja rješava sve probleme (osim jednom optuženom) je traljava. Mislim da nije dobro, u krajnjem slučaju ni za njih, da Sanader, Polančec i Horvatinčić šepaju slobodni, čak odlaze u Švicarsku (koja nije poznata samo po doktorima, već prije po bankama). Smatram da imaju pravo dati svoju sliku događaja i okolnosti jer ih se napada javno, pa onda i pravo da se pred javnošću brane.

No, radi teških okolnosti djela takva rasprava nije ravnopravna. Mediji su skloni bogatima i moćnima, u člancima o žalosnim sudbinama ne piše – a vjerujem da bi trebalo – pisati da se radi o plaćenim oglasima. Veliki sam pristalica neklasičnih kazni, naprimjer radu za javno dobro: zamislite da Sanader, Horvatinčić i Ježić ovih dana čiste lopatom snijeg na Zrinjevcu.

Ponašaju se kao da su presude već kupili

Molim, svašta mi pada na pamet, no nije lijepo naslađivati se nad nemoćnima. Na ramenu mi vražić govori: nisu oni nemoćni. Suprotno. Oholi su i drski. Ponašaju se kao da su presude već kupili.

Mislim da bi trebalo postojati tijelo, skup pametnih ljudi koji bi rekli da je nešto zakonito, ali da nije dobro, i da tko čini loše i treba se sramiti. Ne treba biti svjedok pokajnik, ali se treba pokajati, priznati da je nešto loše, pa se iskupiti i pokajati.

Jasno mi je da će mnogi na ovo odmahnuti rukom i misliti da se radi o utopiji i slijepom idealizmu. Neki će reći da to Crkva radi već stoljećima i to bez senzacionalnog uspjeha. Ali ne, Crkva se ne bavi pitanjima koji su na dogmatski sumnjivom terenu, ne mislim da nema uspjeha i koristi od njihovih propovjedi. Ali na primjer Crkva je i branila velike lopove koji su s njom imali korisne poslove (Petrač, Sanader), pa mi nije uzor. Uzor mi je prije Lord Nolan i njegovi principi dobrog vršenja javnih poslova (”U vršenju javne dužnosti svatko mora težiti nepristranosti prosudbe i objektivnosti, odlučujući prema savjesti i osobitoj pozornosti, koristeći stručnost i znanje” ili ”Svatko u obnašanju javnih dužnosti mora postupati čuvajući vlastitu vjerodostojnost i dostojanstvo povjerene im dužnosti te povjerenje građana”). Podsjeća na prodiku, ali je više od toga, zahtjev da se ponašamo časno i pošteno. Taj zahtjev je jači od trkeljanja o tome da institucije rade, istražuju, da se čeka pravomoćnost i sanja o uvjetnim presudama (kao da su onda one priznanja i opravdanje).

Moja nelagoda je u tome što ih njihove žrtve neće sresti na ulici. Žrtve su pokopane i oplakane, djela osuđena moralno (a ljudi čekaju izrijek prava). Žrtve imaju drugog posla, ali i osjećaj gorčine i prevare. Ne treba govoriti protiv ljudi, ali pustiti ubojicu da mirno šeta i razmišlja o daljnjim ulaganjima, podmitljivog moćnika da izigrava smisao suđenja loše je za zajednicu. Ne bi smjeli pustiti da amo sudovi, vezani striktnim zakonima, govore i presuđuju, da se optuženi brane time da je zakonito, a prešute da je sramotno i loše. Zar i žrtve nisu važne? A žrtve tih ljudi sada grabe lopatu i čiste snijeg i čekaju proljeće. Kao da su nepravde ko’ snijeg i nestati će kad nam sine sunce. Znam da nisam kriv za to, kao što Zoran Vakula nije kriv za snijeg i buru, ali valjda i ja mogu reći da mi se nešto ne sviđa i da mislim da je loše.