Autor:: Romano Bolković 9/22/2011 21:39
Upravo su mi gledatelji nekadašnjeg OTV-a svjedoci da sam još daleke 1998. godine u svojoj emisiji 2u9 upitao Zdravka Tomca sljedeće: „U Hrvatskoj se stalno iznova falsificira temeljni društveni konflikt: umjesto sukoba privilegiranih i diskriminiranih, pokušava se stvoriti dojam da je posrijedi spor crvenih i crnih, partizana i ustaša.” Bilo je to 15. ožujka 1998.
U Hrvatskoj se od obnove njene državnosti pokušava nametnuti ideja o nosivom antagonizam društva na koji je moguće svesti sva druga socijalna proturječja Hrvatske: ideja o prasukobu crvenih i crnih, partizana i ustaša. U Hrvatskoj se naime ustrajno pokušava vladati tako da se dinamika društvenih procesa umjetno antagonizira oko dva politička pola: totalitet društvenih proturječja reducira se na apovijesni konflikt zasnovan po uzoru na klasnu borbu.
S jedne strane tako se politički perpetuira pozicija moći hrvatskog političkog establishmenta, dok se s druge evokacijom ekstremnih ideologija u Hrvatskoj osujećuje bilo kakva mogućnost artikuliranja građanske pozicije: ovi atavizmi zapravo prekivaju cijelo polje političkog, ne ostavljajući prostor nikakvoj građanskoj opciji, dapače je tendenciozno onemogućuju, jer upravo s te pozicije recidivi dvaju totalitarizama XX. stoljeća postaju passé, politički anakroni i suvišni.
Schadenfreunde, zluradost, osjećaju zapadni Nijemci dok gledaju na istočne: njima je činjenica da se ljudima koji su iskusili oba režima staljinistički totalitarizam čini boljim od zapadnonjemačke socijaldemokracije zaista vrijedi zluradog sažaljenja.
Upravo s tim osjećajem pratio sam reakcije na izjavu ministra Karamarka da antifašizam u Ustavu treba zamijeniti pojmom antitotalitarizma. Čak ni na Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava utvrđen Deklaracijom Europskog parlamenta o proglašenju 23. kolovoza europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, o tome u Hrvatskoj nije uputno govoriti. Na sreću, predsjednik Josipović i talijanski predsjednik nedavno su u Puli zajedničkom izjavom nedvosmisleno osudili nasljeđe totalitarizma XX. stoljeća. Evo kako predsjednik Josipović objašnjava zašto je u Hrvatskoj tako teško prihvatiti tu jednostavnu misao da je padom berlinskoga zida antifašističku paradigmu nadopunila i odmijenila antitotalitaristička paradigma, osuda i komunizma i nacifašizma?
Otkud ta volja da se hrvatsko društvo podijeli bipolarno a stranačka scena bipartijno? I, je li možda ovakva optika simplifikacija: ima ih koji svođenje stranačke scene na sukob crvenih i crnih upravo tako vide, argumentirajući da je bipolarnost svojstvena liberalnoj demokraciji, a kada je riječ o ideološkoj bipolarnosti, nje u Hrvatskoj gotovo da i nema osim kao medijske doskočice.
Ponajprije, raspravimo uvodnu opasku o jednom temeljnom konfliktu koji sažimlje sve društvene suprotnosti. Takav je nazor recidiv vremena u kojem se sva društvena dinamika izvodila iz sukoba klasa, i rekvizitarij je nadživljenih teorija: takvo fundamentalno proturječje naprosto ne postoji. Kao što je odavno opomenuo Boris Buden: „Više se ne može podignuti jedna jedina barikada koja bi društvo podijelila u dva međusobno jasno suprotstavljena tabora.“
Pa ipak, iako znamo da takva apriorna demarkaciona linija ne postoji, mi se ipak vladamo kao da nas ona prema jasnom ideološkom planu vječno razdvaja na Hrvate i ine, HDZ-ovce i SDP-ovce, vlast i oporbu, ljevicu i desnicu, euroskeptike i euroentuzijaste, patriote i jugonostalgičare, urbane i turbofolklorne… u osnovi na crvene i crne, koji se izdaju za povlaštene zastupnike socijalnog i nacionalnog, avangardu radničkog i nacionalnog pokreta, ukratko za ur-antagoniste svih društvenih, kulturnih i političkih sukoba.
Sve te kategorije – ljevice i desnice, socijalnog i nacionalnog, odnosno partizana i ustaša – u političkom su smislu deskriptivne kategorije, tj. ne treba ih shvaćati esencijalno. Upravo zato što je razlika između SDP-a i HDZ-a minimalna, odnosno uvijek već determinirana pritiskom izvana, koji je glavni faktor politike u Hrvatskoj, projicira se antagonizam u prošlost, pa izgleda kao da se to odvija sukob između komunista i fašista, unatoč tome što danas svi jako dobro znamo da ni jedni ni drugi to više nisu. Partizani i ustaše su projekcija kojom se nadomješta nepostojanje stvarnog antagonizma. Riječ je o dvije garniture koje se bore za povlašteni položaj u društvu. Kako u tome nema nikakve principijelne razlike, ta se razlika artikulira kao ostatak starog antagonizma.
No, Josip Manolić ne misli tako. On, nasuprot, smatra da je naše društvo bilo i jest duboko podjeljeno atavizmima Drugog svjetskog rata.
Kad se već inzistira na nekakvom prasukobu koji bi čuvao eho klasne borbe – SDP i HDZ se ovdje ne javljaju se kao zastupnici kapitala i rada. U ovom projektu društvenog dizajna suvremene Hrvatske, HDZ i SDP oslanjaju se na mutne reminiscencije o ustaštvu i partizaniji, o nacizmu i boljševizmu, oslanjajući se na nejasne strasti koje prate raspravu o nacionalnoj povijesti, a ne na jasnu pojmovnu refleksiju o njoj. Time HDZ i SDP proizvode poročni krug te povijesti: ovdje povijest nikako ne može učiniti iskorak iz prošlosti, iz separatnih jugoslavenskih obračuna II. Svjetskog rata, pa se tragična hrvatska povijest opetuje se kao farsa: živimo u vječnoj ´41., a naša povijesni narativ boluje od karcinoma fabule: degenerira, napreduje nazadujući.
Ovi apriorni antagonizmi klasificirani po zadanom ideološkom planu prasukoba crvenih i crnih imaju dvije funkcije: jedna je spomenuto perpetuiranje vlasti, tj. samoproizvođenje potrebe jednih za drugima čime se legitimira povijesna neophodnost nomenklature koja Hrvatskom vlada od njena osamostaljenja, dok je druga konformistička laž koju o sebi proizvodimo u sferi društvene refleksije.
Ta je laž ideološka fanzazma koja konstituira društvenu stvarnost Hrvatske: laž o nekakvom nosivom antagonizmu crvenih i crnih, prasukobu na koji su svodiva sva druga društvena proturječja, konfkliktu koji je zapravo pirotehnička zavjesa koja priječi pogled na one bitnije probleme naše stvarnosti: sankcioniranje pretvorbenog i privatizacijskog kriminala kao prvotnoga grijeha ove zemlje, primjerice.
Otuda je moguće kazati da je jasno kako je sasvim jasno da je bipolarizacija hrvatske politike simplifikacija, pa ipak mi se u našoj društvenoj svakodnevici ponašamo baš kao da toga nismo svjesni: kao da je nekakav praantagonizam crvenih i crnih prirodna datost. Možda je upravo na to aludirao Tomislav Karamarko svojom izjavom da bi pojam antifašizma valjalo nadopuniti i nadomjestiti pojmom antitotalitarizma.
Koji je smisao ove laži, to antagonizama je crvenih i crnih? Rekli smo: on je ideološka fantazma koja strukturira hrvatsku stvarnost, koja perpetuira politički status quo i legitimira sadašnju političku nomenklaturu kao povijesno neophodnu, pri čemu taj lažni prasukob uzurpira ukupni prostor politike onemogućujući rješenje stvarnih konflikata hrvatskoga društva. Liberalna demokracija u Hrvatskoj se osujećuje sustavno, jer jedino odatle prijeti opasnost sankcioniranja komunističkih zločina: upravo je zato Hrvatska prepuna histerije oko propasti neoliberalizma.
Građanstvo kao subjekt – politički, kulturni, moralni – ne postoji po sebi, kako ne u Hrvatskoj, tako ne ni drugdje, i ovdje ga spominjemo tek kao normativnu kategorija, dakle upotrebljavamo taj pojam kao u smislu subjekta prosvjećenosti, kantovskog punoljetstva, autonomije, moralnosti, kulturne i svake druge kritike. Hrvatsko je građanstvo u tom smoilu definirano jedino njegovim aktualnim odsustvom. Ili bolje, realno postojeće građanstvo u Hrvatskoj samo je efekt njegova stvarnog odsustva.
U Hrvatskoj, čini se, nema veće nemeze od liberalne demokracije, u političkom, ili neoliberalizma, u ekonomskom smislu: ovaj potonji agitpropu služi da bi se diskvalificirao ovaj prvi liberalizam, jer je, in ultima linea, našem antifašizmu koji nažalost nije bio i antitotalitarizam jedina opasnost moguća neutralna instanca liberalnodemokratske zainteresiranosti za lustraciju, koju je kudikamo lakše izbjeći u konfrontaciji s nasljeđem proustaške desnice. Tu se rađa potreba za suspenzijom građanske politike, građanstava, same liberalne demokracije, i tu je rodno mjesto zazora spram novonastalih okolnosti demokratskog pluralizma, ulaska u svijet zapadnih demokracija. Konačno, tu se javlja potreba za stalnim generiranjem sukoba crvenih i crnih, ne bi li se sve dok je opasnosti od crne internacionale sugerirala povijesna neophodnost narodne fronte.
Jesu li dakle komunisti bili antifašisti, ili je boljševizam naprosto konkurentski totalitarni poredak koji je Hrvate gutao kao sam fašistički režim? Jesu li pripadnici pobjedničke koalicije u Drugom svjetskom ratu zemlju oslobodili, ili samo instalirali jednu diktaturu? Jesu li, dakle, antifašti zločinci, a ne borci za slobodu? Treba li sad započeti progon krivaca za ubojstva počinjena 1945. godine?
Budući da se sprema na izbore, Karamarko je pokrenuo obradu suosnivača vlastite stranke, Josipa Boljkovca, osumnjičenog da je naređivao ubojstva zatočenika partizanskog logora kod Karlovca.
Za teoriju se pobrinuo neodgovorni Žižek: liberalna je pozicija nepristrane osude oba totalitarizma a priori neprihvatljiva, jer je nužno zauzeti poziciju i tvrditi da je fašizam fundamentalno “gori” od komunizma. Totalitarizmi nisu usporedivi: staljinizam nije ubijao ljude zbog onoga što su bili, nego zbog njihovih čina, pa i fiktivnih, iznuđenih terorom čistki: „u nacizmu Židov je u konačnici kriv jednostavno zato što je Židov, zbog svojih izravnih prirodnih svojstava, zbog onoga što on jest, dok čak i u najmračnijem staljinizmu pripadnik buržoazije nije kriv per se, tj. izravno zbog svog društvenog statusa – sudjelovanje u klasnoj borbi počiva na subjektivnom činu odluke.“
Komunizam, kao posljednji prosvjetiteljski emancipacijski projekt čija je svrha bila osloboditi čovjeka kao homo fabera, kao radnika, ogrezao je u praktičan zločin: teorijski, riječ je o plemenitoj ideji. Nacizam i fašizam, autentično su zločinačke ideologije, teorijski i praktično nošene idejom radikalnoga zla. Biti antifašist, znači biti protiv rasnih zakona. Biti antikomunist, značilo bi biti protiv razotuđenja radnika i rada. Ljevičari su poput pisaca: vrline drugih vrednuju po njihovim ostvarenjima, a od drugih traže da ih vrednuju po onome što naslućuju ili namjeravaju.
Hrvatski antifašizam, nažalost, nije bio i antitotalitaran: borba protiv jednog totalitarizma, fašizma, skončala je u drugom totalitarizmu, diktaturi proletarijata. Da stvar bude gora, taj se prasukob u hrvatskoj povijesti ne svodi na onaj ustaša i partizane, štoviše nije svodiv ni na dvije totalitarne ideologije dvadesetog stoljeća, nacizam i komunizam, koji su u Hrvatskoj imali svoje autohtone inačice. Primjerice, moguće je prizvati u sjećanje tridesete godine i polemiku Kerubina Šegvića i Miroslava Krleže: pišući o to sukobu, književni teoretičar Zoran Kravar apostrofira „odrješiti kulturnopolitički dualizam“, „sliku hrvatskog društva kao poprišta samo dviju nepomirljivih političkih volja”, one “idealističke” kao krajnje desne, i one materijalističke kao krajnje lijeve. Sam Kravar, sumirajući raspravu o sudbini hrvatskoga naroda u 20.stoljeću, zaključit će da se „hrvatski narod u svim velikim kušnjama modernog doba … ponašao kao društveni organizam s nedjelotvornom sredinom, a s dobro organiziranim ekstremima.“
Očito, u Hrvatskoj je ova optika dugovječna, no bez obzira na povijesne mijene razlog joj je jedinstven: pretpostavljeni raskol društva na ekstreme vapi za zlatnom sredinom građanske neutralnosti. Hoće se reći: i tridesetih i danas između ljevice i desnice, u masivnom sukobu crvenih i crnih, zagubio se građanin: protagonist liberalne demokracije.
Izgleda da je i danas tome tako: povijesno pomirenje Udbe i Norvala kao da je porodilo crvenocrni hrvatski rulet koji već farsično opetuje vlastitu povijest.
„Bez SSSR-a pobjeda nad Nijemcima jednostavno nije bila moguća, sa SSSR-om nije bio moguć antitotalitarni program.“, veli Žarko Puhovski.
Čudno je samo na prvi pogled, no o ovom su prijeporu u Hrvatskoj ipak najpametnije pisala ljevica:
„Ako su mir i stabilnost Evrope nakon Drugog svjetskog rata, bez obzira na blokovsku podijeljenost, bili utemeljeni na antifašizmu, danas nakon takozvanih demokratskih revolucija 1989. Evropa se ujedinjuje na postkomunističkoj odnosno posttotalitarnoj paradigmi. Taj preokret simbolički je kondenziran u padu berlinskog zida kao metafori konačnog oslobođenje od obaju totalitarizama dvadesetog stoljeća, fašističkog i komunističkog.“, kaže Boris Buden.
K tome, jesmo li iznenada zaboravili Marxa? Zamijeniti antifašizam antitotalitarizmom ne znači odreći ga se, nego ga prevladati kao očuvanog i uzdignutog na viši nivo, upravo u smislu Hegelovog pojma Aufhebung, koji je Marxu bio od naročitog značaja: nešto se ukida po formi, ali na višem stupnju čuva po sadržaju.
Crveni i crni simplificiraju naš društveni, politički i ukupni javni život, no oni su ideološka laž koja ga kao fantazmatski vehikulum pokreće. Nasljedstvo totalitarnih ideologija koje nas i danas more vapi za liberalnom demokracijom, ali, je li baš slučajno što se Hrvatska tolika desetljeća bezuspješno trudi u potrazi za – građaninom?
Suvremena Europa zasniva se upravo na posttotalitarnoj paradigmi kao jamstvu zajedništva. Pomak od antifašističke paradigme prema antikomunističkoj, pomak je od blokovski podjeljene Europe k Europi u kojoj je rušenje berinskoga zida, simbola te podjeljenosti, metaforiziralo oslobođenje od obaju totalitarizama prošloga vijeka. U Hrvatskoj, naprotiv, na djelu je suradnja revolucionarnih ekstremizama: jučer kroz ideologem „nacionalnog pomirenja“, danas kroz dijalektiku crveno-crne reprodukcije moći na vlasti.
Naravno, ti ekstremizmi ne predstavljaju manifestni programski sadržaj politika HDZ-a i SDP-a, ali su latentno pogonsko gorivo ovih stranaka lišenih jasne ideološke distinkcije.
Ako Hrvatska u EU želi ući kao uljuđena demokratska zemlja, nužno je bolno suočenje ne s istinom, već s fundamentalnom laži vlastite stvarnosti. Tada će crveni i crni, vjerojatno već i oni samu umorni od samih sebe U Hrvatskoj je, da zaključim, nemoguće govoriti o promijeni paradigme, jer ovakva Hrvatska jednostavno nije zrela za Europu: mi se još uvijek ne možemo otkloniti od zločina počinjenih između ’45. i ’90., jer njihovi počinitelji moraju ostati nekažnjeni; uostalom, radi se o onima koje Amerikanci nazivaju – Founding Fathers, Očevi domovine.
