Autor: Alen Ostojić 11/5/2012 11:43
Europska statistika govori o jedan do dva slučaja naglih srčanih smrti (NSS) na 1000 stanovnika na godišnjoj razini. Neke procjene kazuju da u Hrvatskoj neočekivani zastoj srca odnese oko 6000 života godišnje.
Kada govorimo o Zagrebu, mogli bismo izvući zaključak (jer nikada nitko nije napravio studiju koja bi obuhvatila sve slučajeve) da se na 800.000 stanovnika dogodi 1000 do 1200 naglih srčanih smrti, što je dva do tri slučaja dnevno, a to se poklapa sa statistikom Hitne pomoći Grada Zagreba. Dolazak kola Hitne pomoći često zna biti duži od pet minuta koje su ključne za preživljavanje unesrećenog.
Minuta kašnjenja 10 posto manja šansa za preživljavanje
Neke od 1000 do 1200 žrtava, mogli bismo spasiti, ukoliko bi odgovarajuća pomoć stigla dovoljno rano. Svaka minuta odlaganja reanimacije defibrilacijom (prsnog koša istosmjernom strujom pomoću tzv.automatskog defibrilatora AED, automated external defibrillators), za većinu žrtava, smanjuje šanse za preživljavanje za 7-10%.
Pravovremeno spašavanje ljudskih života, odnosno sigurnost i solidarnost Zagrepčana, riječi su koje su me motivirale da u veljači ove godine na aktualnom satu Gradske skupštine, gradonačelniku Bandiću predložim da na najfrekventnije gradske javne površine, poput trgova,okretišta tramvaja i autobusa, parkova i slično, donese odluko o postavljanju automatskih vanjskih defibrilatora. Prijedlogom nisam otkrivao „toplu vodu“, jer ovakvi sustavi, koji su u funkciju spašavanja ljudskih života uspješno funkcioniraju u Kanadi, SAD-u, Europi uključujući naše bliže okruženje u Sloveniji i Austriji. O marketinškim mogućnostima ovog projekta neću govoriti, ali Zagreb bi ponosno mogao nositi pa i stranim turistima kojih je u našem gradu sve više, pokazivati markicu „Sigurnog i zdravog grada“.
Često u svojim raspravama o urbanoj sigurnosti, a to sam izravno kazao i gradonačelniku na jednoj od sjednica Vijeća za prevenciju Zagreba, na koju me je pozvao, govorim o tome da trebamo raditi snažne, kreativne iskorake u ostvarivanju sigurnosti zajednice. Pa evo kako te kreativne iskorake, upravo sada radi Beč, metropola na koju se svi vrlo rado referiramo.
Nakon što je instalirao 190 defibrilatora u prostorima nadležnih gradskih službi, sportskih objekata poput bazena ali i velikih sportskih kompleksa, Beč je sad odlučio instalirati još 60 defibrilatora na otvorenim, frekventnim gradskim javnim površinama. Gradske oce za instaliranjem defibrilatora na javnim površinama motivirala je činjenica da je Bečka hitna medicinska pomoć tijekom ove godine imala više od 850 reanimacija. Sve se radi u koordinaciji sa strukom, odnosno, Medicinskim fakultetom Sveučilišta u Beču, koji projektu daje znanstvenu potporu.
Sam projekt odisat će korištenjem najsuvremenijih tehnologija, defibrilator će imati ugrađen GPS i komunikaciju s Hitnom medicinskom pomoći, to znači da će volonter laik koji bude koristio defibrilator biti u komunikacijskoj vezi sa službom hitne pomoći, koja će dodatno savjetima pomagati u reanimaciji žrtve. Istovremeno, kola hitne pomoći slijede GPS signal i dolaze na točno mjesto reanimacije.
I ono najbolje, a tiče se financiranja ovog zajednici vrijednog projekta: troškovi projekta procijenjeni su na 1 milijuna eura, a ostvarit će se putem javno-privatnog partnerstva između Grada Beča i agencije Gewista, najreprezentativnijom austrijskom agencijom u vanjskom oglašavanju. Naime, defibrilatori će se nalaziti u stupovima koji će služiti kao City Lighs. Prodajom reklamnog prostora, financirat će se projekt defibrilatora na gradskim javnim površinama. Sjajno.
Korištenje defibrilatora u Austriji inače je dio nacionalne zdravstvene strategije u spašavanju ljudskih života s jasnom porukom građanima: “Stalo nam je do Vas. Austrija stražari protiv srčanih udara“.
Moja zamisao bila je da u sustav pravovremene intervencije i spašavanja Grada Zagreba, stavimo tzv. volontere laike koji rade ili stanuju na mjestima gdje se prema procjeni struke očekuje iznenadni zastoj srca, mjestima na kojima se okupljaju osobe iznad 60 godina života a takvih je prema popisu iz 2001. godine bilo 161.559 ili 20,7%. Ili, možda, gdje se okupljaju osobe iznad 50 godina starosti života, a takvih je u Zagrebu 264.229 ili 33,9%.
Ne znam, neka kaže struka. Kao volonteri laici mogli bi se javiti zainteresirani subjekti koji imaju izraženu snažnu volju, entuzijazam i spremnost pomoći drugome, poput svih onih koji su u funkciji života grada; vatrogasci, komunalni redari, prometni redari, kontrolori Zagrebparkinga, vozači autobusa i tramvaja ZET-a kao i zainteresirani gradski taksisti, zaštitari i u konačnici sami građani. Svi oni, a neki poput pripadnika JVP Grada Zagreba već jesu, uspješno bi bili educirani (”Temeljni postupci oživljavanja uz primjenu automatskog vanjskog defibrilatora”), da u vremenskom intervalu između tri do pet minuta, priskoče u pomoć i započnu s reanimacijom.
Na taj način bi se moglo spasiti nekoliko ljudskih života naših sugrađana godišnje. Ima li išta vrjednije od toga?
Očigledno ima.
Naime, na moj prijedlog gradonačelniku Bandiću o postavljanju defibrilatora na gradskim javnim površinama, dobio sam šturi, birokratski, pisani odgovor pročelnika Gradskog ureda za zdravstvo i branitelje, dr. Šostara: „Poštovani, smatramo da je Vaš prijedlog hvale vrijedan, međutim moramo naglasiti da je takve aparate potrebno postaviti u zatvoreni i čuvani prostor, a s njime mogu raditi samo dobro educirani laici ili zdravstveni djelatnici, budući defibrilatori mogu bit potencijalno opasni, ukoliko se njima nestručno rukuje“.
Od mog prijedloga gradonačelniku Bandiću, prošlo je deset mjeseci, a gradske uprava osim ovog pisma, nije učinila niti jedan korak u realizaciji prijedloga. Toliko o tome, koliko je gradskim ocima stalo do građana. Ovdje prestajem pisati, jer svaka daljnja riječ bila bi suvišna, osim Churchilla: ”Kako je lako ne činiti ništa, kako je teško išta postići”.
