Piše:: Žanamari Lalić 3/21/2010 21:44
Nakon tjedna svakojakih natpisa u novinama, zaista sam dobila jaku želju pomoći čovjeku da otpjeva taj prvi ton kako spada, bez obzira što su svi očekivali da ‘Purple rain’ otpjeva gore nego ‘Jesen u meni’. Proba je bila zanimljiva. Kako smo nastupili zadnji u subotu, tako smo i na probi bili zadnji. Svi koji su odradili probu su se raspršili, neki su otišli na šminkanje, neki na frizuru, neki ‘na jogu’, ali u publici je ovaj put ostao Đani. Na moj pogled s upitnikom, samo je komentirao: Ne idem nigdje dok ne čujem Meštra!’.
Samo sam se nasmijala i rekla mu: – E, Đani, ovaj put ćeš se razočarati, jer ovu pjesmu pjeva točno. –Nema šanse!- rekao je, ali poslije probe je ipak bio razočaran. – Bezveze, skroz je dobro otpjevao!. Hahaha! Đani me je skroz iznenadio. Baš je opušten i kul dečko.
Jedna od brojnih prednosti ovakvih showova je da možeš bolje upoznati svoje kolege i doživjeti ih u drugom, redovito boljem i prirodnijem svijetlu. Svima nama taj vražji ekran, fotka i naslov u novinama nekad nakači neku krivu etiketu. Nitko nije imun na predrasude. Doduše, ova emisija kao da izvlači ono najbolje i najsimpatičnije od svih kandidata. Nađu se u situaciji u kojoj nisu nikad bili. Uče ispočetka neku novu vještinu, pa automatski postaju otvoreni, pristupačni i imaju povjerenje jedni u druge. Danas je teško imati i steći povjerenje. Ali ovdje je to preduvjet. Ako nema povjerenja, nema ni napretka. Volim situacije u kojima timski rad i povjerenje igraju glavnu ulogu. Mislim da to osjete i ljudi koji gledaju ovaj show. Pa čak i novinari. Imam osjećaj da uvijek u prvoj emisiji udare po kandidatima nemilosrdno, ali iz emisije u emisiju se i oni sažive sa njima i počnu ih doživljavati kao živa bića, a ne ‘vreće za boks’. Barem ja imam takav osjećaj. U zadnjih par dana sam zaista dobila par lijepih poruka podrške i to upravo od novinara.
U backstageu je jučer pao i dogovor da idemo svi zajedno Viktoru na Cro’a’porter. Jako se veselim tome. Viktoru thumbs up od mene za odluku da se natječe u ovoj emisiji. Pokazao je svoju zabavnu stranu napokon široj javnosti, a da ima i osjećaj za scenu – ima. Od svih, je pjevački najsigurniji Boris. Kako na live nastupu tako i na probama. Mislim da on ima i najmanju tremu za razliku od ostalih koji se još uvijek malo bore s tim. Totalno ih razumijem. Imala sam i ja tremu dobre tri godine od live nastupa na televiziji. Jer tu nema povratka, što kažeš ili otpjevaš u tom trenutku ne može se povući ili snimiti ponovo. Ne znam ni sama kako me je taj strah prošao, ali jest. Valjda dođe čovjeku neki trenutak u životu kad se pomiri sam sa sobom, prihvati sebe sa svim svojim glupostima, manama i vrlinama, i onda shvati da sve najgore što ti se može desiti u live nastupu, je sasvim prirodno i ljudski i da je to nešto s čim se svi mogu nekako poistovjetiti. Nitko ne voli savršenstvo. To je dosadno i neprirodno. Kad smo već kod savršenstva, možda ne savršen ali svakako najgenijalniji trenutak prije početka subotnjeg showa je bio kad se Meštar pojavio u košuljici na volane. Rozoj. Znala sam da to mora dobro završiti.
Nadam se da ‘si pišemo’ i iduće nedjelje!
Vaša Žanamari