Autor:: Silvije Degen 12/22/2010 16:08
Kao što je nekada 1884. godine u Zagrebu rastao broj ugostiteljskih objekata, s time da je tada bio dopušten najveći broj lokala koje su dopuštale gradske vlasti, tako danas sve više i više nestaju, krčme (gostionice), vinotočja, kavane, kavotočja, a u novije doba kafići, gostionice, što je pripadalo tzv. ruralnom dijelu Zagreba.
Zagrepčani su se u doba velikih praznika u svoje slobodno vrijeme zabavljali uglavnom na Gornjem Gradu.
Bilo je strašno važna kakvoća pića i to posebno rakije.
Još davne 1632. godine uoči Božića, Katarina Zrinska, blizu ”Popovog tornja” gdje do dana današnjeg otkucava 12.00 sati, osnovala je ”vinotočje”, gdje se pilo vino, rezala slanina s čuvenim ”špek-meserima” (izuzetno oštri noževi koji su bili zamjena seljačkim školjcama), da bi se kasnije sve to počelo širiti i mijenjati, a sve prema Donjem Gradu. Mi stari pričamo stare priče.
Vremena se mijenjaju, a naravno i mi s njima. Sa razvojem civilizacije sve se više zatvaraju ljudska srca.
Građanska društvenost je mjerilo svake kulture.
Kada su Turci u Istanbulu otvorili kavanu 1500. godine u toj kavani nije bila današnje Šeherezade, počele su se tijekom stoljeća razvijati mnogobrojne kafeterije po Europi, pa i Beču, pa je tako nedugo iz toga došlo do promjene imena krčme u kafić. Još se danas sjećamo ”Kavkaza” (Kazališne kavane), ”Majmunjaka”, ”Zvečke” itd. koje su svoj trag ostavile u Gradskoj kavani na Jelačić placu, a danas ju vodi vlasnik autosalona ”Zubak”.
Gradska kavana ostala je simbolom zagrebačke kulture iz razdoblja kada smo imali lošiji život, ali zato veću perspektivu.
Gledajući po Jelačić placu koji je bio okružen ugostiteljskim objektima jedna od najstarijih kavana je bila smještena gdje je danas Dubrovnik kavana, a u kojoj su građani provodili vrijeme čitajući novine uglavnom na njemačkom jeziku.
Oni siromašniji sastajali su se u prostoru današnje Gradske kavane koja je bila krčma s dobrim gulašem i filekima, nalazila se preko puta zdenca Manduševac (današnja Gradska štedionica i Gradska Kavana).
U kavane su se stalno uvlačile legende i politika, tako da je politika u kavani i krčmi bila sastavni dio obrazovanja.
Vrijeme prolazi, ljudi se sve više sastaju po kućama i vikendicama. Urbani Zagrepčani bježe iz malograđanskog i političkog života u Zagrebu, i to u okolicu u svoje vikendice.
O svemu tome je već i prije pisao A. G. Matoš, veliki hrvatski pjesnik.
Zagrebačka secesija odnosila se u prvo vrijeme na bečke slikare, da bi ostala do današnjih dana dio Europe.
To političko i simboličko značenje secesije, ali kavana i krčmi, govori u prilog da je jedna od prvih zagrebačkih krčmi, gostionica Balešić bila preko puta Hrvatskog narodnog kazališta na Markovom trgu.
To je bilo prvo kazalište Zagrepčana u koje se ulazilo s lampionima, a u pauzi se odlazilo na ”škropec”, preko puta kod Franje Balešića, a danas je to Gradska skupština, koja nas sve više podsjeća na prvo gradsko kazalište.
Danas su krčme zamijenili kafići i pojedini restorani gdje postoje parkirališta za njihove visoko tiražne konje, tako da danas sve više i više nestaju tako nam dragi i topli restorani, krčme i vinotočja.
Obiteljski blagdan Božić Zagrepčani sve više provode uz televiziju, a ne u crkvi i na polnoćki, povlače se u svoje domove da bi proslavili ”Dan rođenja Gospodina Isusa Krista”.
Interesantno je da je taj blagdan postao blagdanom zapadnih kršćana, a zamijenio je dan svečanog rođenja nepobjedivog sunca (SOL) 354. godine poslije Krista, koji se do tada slavio u Rimu, a zapravo je predstavljao prestanak najduže noći, kada su se tadašnji narodi veselili novoj godini i dužem danu.
Mi u Klubu Zagrepčana građanima Zagreba poručili smo, a posebno onima koji slave veliki kršćanski blagdan, da shvate da u društveni život grada ulaze grupe mladih ljudi, a ja sam eto, za razliku od velikog pisca E. Hemingwaya postao kritičar koji bio najrađe napisao knjigu ”Starac i more”, jer sam sada starac koji nemre.
Divno je kada se čovjek može šaliti na svoj račun, no, ostajem uz ovaj tekst, jer sve se manje družimo, a stari Zagreb nas podsjeća na mladost koju nam, kao i sjećanje, nitko ne može oduzeti!