4/21/2011 10:40
Nekada su se mladi obraćali građanima grafitima- izražavajući opće stanje u gradovima i državi, a danas sve to čine preko interneta. Možda netko ipak i pročita ovu moju kolumnu, a kako sam se nedavno vratio iz Osijeka, bio sam oduševljen s jednim grafitom na kojem nije pisalo nešto glupo o nogometu, nego je na zidu jedne gotovo porušene zgrade pisalo ”U državi vlada takvo stanje, kakva je u njoj vlada”.
Nedaleko iza toga, pročitao sam vapaj jednog buntovnika koji je napisao ”Čuvajte se budućnosti, neće nikog poštedjeti…”.
Ne znam da li je netko izbrisao te grafite, no, sigurno je da ograničeni um može uputiti neograničenu količinu gluposti, ali i iste, jer budala nikad ne razmišlja pogrešno.
Mnogi su se kroz povijest Zagreba upitali, a to je danas možda i najaktualnije, da li je ovoj zemlji potrebna mladost, pa bi dodali – zašto onda umiru samo stari?
To se i danas događa u Zagrebu s demonstracijama, kao i osudom mladih za koje kažu da oni žele promjene, doduše ne znaju kakve, ali ih žele odmah. Nije to tako samo u Zagrebu, već se to događa i na Bliskom istoku, Libiji, Iranu itd, gdje je naglo porasla vezanost mladih za internet.
Gledam i čitam izvještaje iz Gradske skupštine i odgovore koje pred Skupštinom daje danas gradonačelnik Milan Bandić, a pred još 400 godina ”judex civitatis” – gradski sudac, koje su nekada zvali i ”major villae” (gradski starješina-gradonačelnik), zajedno je s ostalim 12 odbornika predstavljao gradsku vlast. Od godine 1616. uvijek su se 3. veljače (na Blaževo) birali gradski namještenici. Sudac grada Zagreba ili gradonačelnik stajao je na čelu gradske uprave, ali je ujedno predsjedavao gradskom sudu, s time da je u crkvi Sv. Marka pred žrtvenikom sv. Križa polagao prisegu.
Sličnu prisegu polagali su i gradski senatori koji su činili sudbeni stol kraljevskog grada Zagreba. Za razliku od danas, Zagrepčani su svake godine birali stanovit broj građana koji će biti predstavnici gradske općine, a uglavnom ih je bilo 24, a iz kojih se birao gradski notar tj. osoba koja je prepisivala sve isprave što ih je izdavao grad Zagreb. Birao se i stanoviti gradski kapetan koji je trebao brinuti za sigurnost grada Zagreba, kao i carinik koji je ubirao ”harmicu” ili carinu za robu koja je dolazila iz inozemstva( Italije i Njemačke).
Ta carina je iznosila negdje oko 30% vrijednosti uvezene robe. Slobodni kraljevski grad Zagreb imao je i svoje kmetove u okolnim selima, kao npr. Trnju, Horvatima i Gračanima koje je kontrolirao posebno izabran dekan, odnosno ”magistar građana”.
Među službe u upravi grada postojao je i gradski tužitelj ili gradski fiškal, a danas ih zovemo državni odvjetnik, koji je kao takva nastupao u funkciji u svim kaznenim parnicama, bilo to protiv građana, kmetova ili stranaca.
Birani su također tzv. gradski namještenici-službenici, ali kasnije i gradski suci koji su bili nezavisni od bilo koje gradske vlasti. Izricali su se kazne za psovke i klevete, ali i za krvne zločine koje su izvršavali krvnici koji su imali posebno povlašten položaj. Izvršenje kazne se sastojalo od odrubljivanja glave, vješanja
te protjerivanja iz Zagreba i to naročito onih koji su krali. Tu je spadalo naravno i spaljivanje zagrebačkih vještica, a posebno se kažnjavalo vrlo rigorozno preljub.
Primjerice 1704. godine krvnici su bili nagrađivani novčano, ali su im dodatno davane veće količine vina i mesa jer su uz izvršenje smrtnih kazni, po naredbi suda, dobivali dodatne nagrade za mučenja koja su činili nad osuđenima. Poznati su primjer presuda toga doba kojima su se osuđivale ”piljarice” za psovke, tako da
su iste obično bile vezane uz stup srama, a onaj koji je bio protjeran iz Zagreba obično je bio svučen u gornjem dijelu odjela, a krvnici su ga udarali šibom po leđima, što je posebno bilo često primjenjivano kod onih koji su krali.
Zamislite koliko bi danas trebalo biti takvih rigoroznih kazna i protjerivanja iz Zagreba?
Danas kada znamo da postoji 30.000 praznih stanova, a gotovo više od 20.000 ljudi živi u neljudskim uvjetima (podrumima i sl.), onda je u Zagrebu (1665.) stanarina bila daleko manja nego danas, grad je imao svoje kmetove, no, isto tako prilikom većih blagdana grad je darivao svoje gradske službenike s tri litre vina i jednim grošom. To se posebno odnosilo na Uskrs, gdje se vino od grada dijelilo obrtnicima i šegrtima, ali naravno i u većoj količini krvnicima jer su oni trebali imati više živaca, a i srca u svojem poslu.
Sve je to kasnije ukinuto.
Danas su ostale samo neke lažne beneficije, kao i besplatni gradski prijevoz za umirovljenike, a poslodavci i vlast samo gledaju svoje interese. Nema više ni kulta ličnosti, već postoji kult dvoličnosti, a građani Zagreba kao da nemaju sluha, ne znaju što je pravda, a što je pravednost.
Namjerno neću komentirati danas aktualni problem naših haških osuđenika, ali ovaj pogled
unatrag još pred 400 godina, gdje je pravna država bila regulirana , može nas podsjetiti samo
na to kako piše na jednom grafitu ”Prva noć na vješalima je najgora”.
Istina najviše boli, a kao što smo rekli jedno je pravda, a drugo pravednost. Strašno je kada nas ne optužuje naš ”fiškal” (državni odvjetnik), već europski, a sude nam strani suci.
Možda smo to i zavrijedili, ili kako je rekao pok. Vlado Gotovac: ”…mi moramo biti pobijeđeni, to je tragedija malih naroda”. Neki kažu da je sloboda pravo, a to je sve ono što zakoni dopuštaju.
Danas u novinama, veliki pravnik i profesor, Mirjan Damaška komentira cijeli događaj oko naših generala te uspoređuje sa svjetskom reakcijom i osudom talijanskog revolucionara Garibaldija i njegove osude zbog zločinačkog pothvata, bez obzira što je ujedinio Italiju, ali isto tako komentira propuste koji su učinjeni, jer nisu kažnjeni podčinjeni koji su ubijali civile u našem Domovinskom ratu.
Našem čovjeku je to teško shvatiti ali je to nažalost činjenica od koje ne možemo pobjeći, jer nije važno što čovjek misli, nego je važno što radi, kako je rekao naš veliki književnik Ranko Marinković.