Autor: Pero Kovačević 7/9/2012 10:57
Polazeći od razmjera ekonomske, političke, moralne i upravljačke krize te krize sustava vrijednosti u nas, slobodno se može zaključiti da se naš politički sustav samo naziva demokracijom, a u najboljem slučaju imamo stranački pluralizam. Mi smo glavne institucije sustava – izbore, odlučivanje zastupnika, djelovanje vlade – podredili političkim strankama odnosno bolje rečeno njihovim vođama i raznoraznim interesnim skupinama.
U samim strankama ima malo demokracije, što ne treba čuditi jer je njihovo članstvo malobrojno i pasivno, a aktivni su samo njihovi vrhovi i osobe zadužene za odnose s javnošću.
Takav sustav, u kojem vladaju stranke u kojima nema demokracije, gdje političari vide politiku kao priliku za bogaćenje, socijalnu promociju i bolji status, potiče ljudske slabosti. Rezultat toga je blokirano društvo u kojem vrh ne želi odgovornost, sredina aparata ne želi promjene, a velika većina društva samo pasivno može čekati čuda. No, kako čuda nema, zamjenjuju ih kratkotrajna obećanja. U pristojnim demokracijama ne živi se od politike, već se živi za politiku, politika nije cilj već sredstvo.
Temeljni problem velikih političkih stranaka, kako u Zagrebu tako i u Hrvatskoj je taj što stranke žive u raskoraku između vlastitog oligarhijskog (nedemokratskog) ustroja i potrebe organizacije demokracije, pa je očito da se iz oligarhijski uređenih stranaka teško može izvesti doista demokratska država i vlast. Etička razina uzroka krize proistječe iz posljedica korupcionaških afera, skandala, klijentelizma i nepotizma,rođačkih afera, političkih imenovanja koji su neizostavni u djelovanju političkih stranaka i svakim danom poprimaju sve veće razmjere.
Uspostavljeni politički i ekonomski model upravljanja državom i Zagrebom je naprosto istrošen i, bez promjene istrošenog političkog i ekonomskog modela, rođačkog i stranačkog modela nema izlaska iz krize i željenog napretka.
Da bismo krenuli u promjene istrošenog političkog i ekonomskog modele, rođačkog i stranačkog modela nužno je vlast ograničiti zakonom i spriječiti političke stranke da koriste laž kao tehniku političkog komuniciranja.
Vlast treba ograničiti zakonom
Temeljni problem hrvatske političke stvarnosti jest odnos između moći i vlasti. Ta se dva, naoko istovjetna pojma, razlikuju u svojoj biti. Naime, moć je utjecaj kojega posjeduju pojedinci ili grupe da svoju volju nametnu drugima bez obzira na njihove interese ili ideje. Moć se može nametati silom, uvjeravanjem ili novcem.
Moć kao zasebna cjelina,ili društvena pojava,se pojavljuje u svim segmentima svakodnevnog života bilo u jačem,ili slabijem vidu,pa zbog toga smatram da ju je korisno proučavati. Pored toga što je dao nekoliko teorija moći Max Weber je dao i definiciju vlasti,gdje kaže da je vlast povezana direktno sa moći i da je ona njen manifest,odnosno oblik njenog manifestiranja. Posjedovanje moći,te vlast u svakom slučaju daju ljudima osjećaj superiornosti i više vrijednosti što ljudi vrlo često znaju zloupotrijebiti,a sve zbog stjecanja vlastitih privatnih probitaka i koristi. Moć se obično stiče materijalno dobrim stanjem i položajem u društvu…
Ono što ovdje mene zanima jest odnos moći i političke moći, odnosno odnos moći i vlasti u Hrvatskoj.
Vlast se definira kao institucionalizirani oblik moći. Ključna riječ ovdje je “institucionalizirani.” Dakle, vlast je moć, ali institucionalizirana, a to znači da je podijeljena na političke stranke i državnu birokraciju. Vlast je moć koja je ograničena zakonom.
U društvima u kojima vlada ovakva podjela nije moguć demokratski deficit . Ključni problem koji koči demokratizaciju hrvatskog društva jest nepostojanje jasne razlike između moći i vlasti. Problem svih problem i temeljni razlog nefunkcioniranja pravne države u Hrvatskoj je upravo u tome što je vlast moć koja u biti nije ograničena zakonom.
Upravo zbog te činjenice Ivo Sander se ponašao kao vladar Hrvatske,Milan Bandić vladar Zagreba,Željko Kerum kao vladar Splita. Danas to isto čine Zoran Milanović i Čačić. Pravna država je bila gluha i slijepa, te imuna na sve njihove nezakonite poteze, afere, slučajeve i postupke. Njihova moć, kao i moć mnogih drugih općinskih ili gradskih šerifa bila je manje više- neograničena. Mogli su raditi i mogu raditi što hoće,a tako su i činili. Pitate se kako je to bilo moguće i zašto?
Odgovor je jednostavan, jer živimo u zemlji u kojoj je politička volja na prvom mjestu, i ako nema političke volje, nema niti akcije. I niti jedna institucija neće raditi posao za koji nema političke volje. Demokratska politička kultura nije ukorijenjena u hrvatskom društvu, a vlast se ponaša onako kako društvo dozvoljava. Hrvatsko društvo još uvijek je podložno autoritetu i kultu ličnosti.
Laž kao sredstvo političkog komuniciranja
Upravo zbog činjenice što vlast nije ograničena zakonom političke stranke učestalo koriste laž kao tehniku političkog komuniciranja, te ona postaje bit političkog jezika kojim stranke kreiraju lažnu političku stvarnost kako u predizbornom vremenu, tako u vrijeme samih izbora i u razdoblju obnašanja vlasti.
Naime, laž kao sredstvo političkog komuniciranja je u funkciji prikrivanja temeljnog problema velikih političkih stranaka. Temeljni problem velikih političkih stranaka, kako u Zagrebu tako i u Hrvatskoj je taj što stranke žive u raskoraku između vlastitog oligarhijskog (nedemokratskog) ustroja i potrebe organizacije demokracije, pa je očito da se iz oligarhijski uređenih stranaka teško može izvesti doista demokratska država i vlast.
Samo u predizborno vrijeme i kad se raširi strah da građani i birači ne cijene cinične političare, oni se kratko vrijeme zaplaše. Tada obećavaju skromnost umjesto bahatosti, obećavaju da će raditi za sve, a ne samo za sebe, a nakon izbora zaborave na dana obećanja ili nas izdaju.
Stoga zatražimo od vlastodržaca da vlast ograniče zakonom i prestanu koristiti laž kao sredstvo političkog komuniciranja.
I na kraju, zamislite kakvi bi bili rezultati na predstojećim lokalnim izborima kad bi političarima zabranili da lažu, odnosno daju lažna obećanja te da kažu istinu o tome što će i kako napraviti kad dođu na vlast.
