Autor:: Romano Bolković 6/16/2011 1:46
Prošloga sam tjedna objavio tekst koji je govorio o bipolarizaciji hrvatskoga društva i bipartijnosti naše političke scene. Dio mojih prijatelja poželio je da tu temu šire elaboriram, to tim više jer sam dugi niz godina na nju preludirao po brojnim forumima, portalima, blogovima, rječju bespućima interneta.
Sada se to pokazuje kao koristan posao: štošta je vec domišljeno, prodiskutirano, cizelirano, i možda je došlo vrijeme da se pred ove izbore ponešto od tog nepreglednog materijala pripremi i za mainstream-medije. Čitatelja koji želi uvod u temu mogu uputiti ili na prošlotjedni OBZOR i moju kolumnu Verlust der Mitte, ili na moj blog Vaseljena: dovoljno je u Google upisati ”fragmenti o bipolarizaciji”, i prvi će pojam o temi koju ovdje kanimo raspraviti biti pred vama.
Ipak, kako ne mogu pretpostaviti da bi čitatelj bio toliko preduzetan u svojoj dokonosti da ce učiniti bilo jedno bilo drugo, pokušat cu u izboru navesti one fragmente koji će, na kraju, tvoriti smislenu samodovoljnu cjelinu. Pa, počnimo kraćom parafrazom osnovne teze kolumne:
Zanimljivo je da se HDZ i SDP, ako se već inzistira na nekakvom prasukobu koji bi čuvao eho klasne borbe (jer to su kategorije u kojima protagonisti hrvatske politike jedino znaju misliti), ne javljaju kao zastupnici kapitala i rada.
Ne! U ovom projektu društvenog dizajna suvremene Hrvatske, HDZ i SDP oslanjaju se na nekakve mutne reminiscenicije o ustaštvu i partizaniji, o nacizmu i boljševizmu, izvodeći svoju poziciju iz ovdašnjih najdubljih povijesnih i psiholoških atavizama: kao da se članstvo tih čuvara nacionalnog i socijalnog identificira sa svojom skupinom subkulturno, iracionalno, pred- i ne-razumski, poput navijačkoga plemena, a ne svjesnim posredovanjem svoga političkog interesa! Oslanjajući se na nejasne strasti koje prate raspravu o nacionalnoj povijesti, a ne na jasnu pojmovnu refleksiju o njoj, HDZ i SDP proizvode circulus vitiosus te povijesti: ovdje povijest nikako ne može učiniti iskorak iz prošlosti, iz separatnih jugoslavenskih obračuna II. Svjetskog rata!
Uz pomoć ovako glupe istine o nama samima, u Hrvatskoj je moguće ne samo lagati, nego i vladati ad infinitum. To uostalom i jest namjera jedne i druge zainteresirane stranke/ partije; učinak je notorna i potpuna suspenzija demokracije: Hrvatska je teatar sjena. Mala cijena za izborenu samostalnost i živu glavu na ramenima, zar ne? Prvo je poklon crnima, drugo crvenima. A da je ovdje ikakvog Građanina, jedni bi bili lustrirani i po zatvorima zbog raseljavanja, progona… i ubijanja Hrvata jer su Hrvati, a drugi bi im doskora pravili društvo zbog raseljavanja, progona…i ubijanja Srba jer su Srbi. Umjesto toga, na djelu je povijesna pomirba dvaju revolucionarnih ekstremizama.
Tragična hrvatska povijest počinje se opetovati kao farsa. Posljedica je dakle te tzv.ustaškoemigrantske i tuzemnoudbaške sprege potpuna uzurpacija prostora autonomnih demokratskih procesa u tradicionalnim oblicima odvijanja građanske politike.
Zato je stalno iznova u Hrvatskoj velika pompa oko tzv. trećeg puta: jasno je da ljudi osjećaju i primjećuju da je sve zapravo premreženo jednom te istom mrežom utjecaja, koja se rasprostrla na zapravo nevjerojatno naivan način: HDZ je nacionalna stranka, SDP je socijalna stranka, prvi su Crni, drugi Crveni, i, tu smo već gdje Ideolozi i žele da budemo, u sferi mutnih i potmulih političkih fantazija, osjećaja, identifikacija. To je, u srži, hrvatska politika. Kad dođu na vlast, fascinantno je, ali i jedni i drugi slijede istu agendu, pa Crni izručuju vlastite generale, a Crveni ukidaju božićnice, ispostavljajući se u svojoj nevjerodostojnosti strankama/partijama lišenim bilo kakve političke supstance: bilo kakvog sadržaja, programa.
Agenda im je ionako propisana: financijska i gospodarska stand-by aranžmanima s MMF-om; pravosudna Haagom; vanjskopolitička diktatom EU i euroatlanskim visokim adresama…da ne duljim, hrvatska je politika zadana, a Hrvatska je u tom smislu potpno nesuverena zemlja čijim političarima preostaje dogovoriti se još o lovi za rukometne dvorane i tangentu, te par stotina tisuća kvadrata na Hvaru i Mljetu. Nevjerojatno, ali istinito: kad dovrše privatizaciju Ine, jedva da će imati što raditi, osim, godinu, dvije nakon, revidirati privatizaciju Ine i ponovno raspravljati o njoj.
Ovi menadžeri etatiziranog pa pokradenog kapitala ni u najgorim snovima ne kane revidirati privatizaciju ili sankiconirati kriminal u pretvorbi: ta, oni su kriminalci, i kako od njih očekivati da procesuiraju sami sebe. Pokoji proces kojem svjedočimo, u stvari je politički posredovan: sumnjivi, i eventualno krivi oni su na koje sumnja pada tek s placetom politike. Ne bi li se s te okolnosti odvratio pozor, za publiku se priređuje igrokaz: stalno iznova, kao u Jugoslaviji vanjski neprijatelj socijalizma, tako ovdje prijete dvije aveti: crna, ustaštva, i crvena, boljševizma.
I napokon, stoga i samo zato tu je SDP da s koalicijom bude “sanitarnim kordonom” pred najezdom “ustaša”, i HDZ, sada u light-varijanti, nakon dekontaminacije, da se odupre pokušajima sabotiranja progresivnih povijesnih neoliberalnih procesa koji kao globalnokapitalistički usud nastupaju s neminovnošću prirodnih pojava: kao što pas laje a kiša pada, tako je neminovno da se uspostavi par Kompanija/ Monopola, koje će kao EPH medije, u suradnji s kompradorskom političkom kabalom kontrolirati ostatak društvenih procesa. Doduše, tu treba imati stanovitu rezervu, jer SDP također prolazi svoju katarzu: i za socijaldemokraciju se zahtjeva da bude light, da se liši svoje socijalne supstance i nastupi u lib-lab ruhu, kako savjetuju posrednici Foreign Officea.
Fragmenti koje ćemo s vremenena na vrijeme objavljivati pokušaj su demontiranja te laži o nužnosti bipolarizacije hrvatskoga društva, pokušaj denuncijacije nužnosti artikuliranja hrvatske političke scene kao neminivno bipartijne, i, in ultima linea, pokušaj dokazivanja da se hrvatska politika nalazi još uvijek u svom pretpolitičkom razdoblju, naprosto stoga jer ovako koncipirana samo je psedodemokratski provizorij čiji su protagonisti – prividini antagonisti – dvije kulisne, klijentelističke, ideološki gotovo istovjetne interesne grupacije, koje naklonost svoga elektorata pridobivaju naliježući na najniže strasti i pobuđući zapretane osjećaje i mutne, iracionalne predstave o dvama totalitarističkim ideologijama XX.stoljeća: onoj nacističkoj i onoj komunističkoj.
Taj je pokušaj, očito je, dirljiv napor da se nasuprot ovoj nacional-socijalističkoj povijesnoj popudbini Hrvatsku senzibilizira i potom uvede u svijet uljuđene, zapadne liberalne demokracije. Ovaj problem nikako nije od jučer. Dapače, u emisiji ”2u9” elaborirao sam ga jos devedesetih: začudit ćete se, no doći ćemo tom arhelogijiom i do prve polovine devedesetih, što samo svjedoči da je od samoga pocetka politički design Hrvatske provođen pomno, s jasnom vizijom i svrhom, s nakanom koja ne ostavlja mjesta sumnji. Primjerice, 11. svibnja 1998. godine, vodio sam razgovor s Matom Arlovićem.
Taj razgovor sasvim precizno anticipira ili čak dijagnosticira ovu tendencu bipolarizacije hrvatskoga društva i dizajniranja hrvatske političke scene bipartijno, u skladu s načelom ”podijeli, pa vladaj”. Konačno, to načelo omogućuje i ‘tihu koaliciju’, suradnju prividno zavađene vlasti i opozicije, partnera koji se smjenjuju u neprekidnoj, neotuđivoj i nepodijeljenoj vlasti, derogirajući temeljna načela demokracije prometnute u farsu.
Evo pitanja upućenog Arloviću, i nešto kasnije, analize stanja stvari u Hrvatskoj neposredno pred posljednje parlamentarne izbore: Prije mjesec, dva kazali ste da će na slijedećim izborima biti suprotstavljeni blok rada i blok kapitala. Mislite li da će se zaista naš politički spektar tako jasno polarizirati, i, je li to dobro ili je to loše za normalan demokratski politički i društveni život zemlje? I, još nešto: što ako se blok rada i blok kapitala konfrontiraju i prije izbora – biste li i opet bili distancirani i izvan igre; aludiram, naravno, na sindikalne proteste i slične konfrotacije rada i kapitala?
Ono što je slijedilo ne samo u odgovoru, nego i u daljnjem nijansiranom razgovoru, može se svesti na sljedeće: SDP i HDZ u ovoj se zemlji ne javljaju kao stranke rada i kapitala, nego su SDP i HDZ duboko ukotvljeni u arhaični predodređeni svijet hrvatskih političkih atavizama: jedni su sinonim za crvene, drugi za crne, oboje dakle za ekstremne, fatalne totalitarne projekte 20. vijeka. Upravo to valja razriješiti, a tome nema boljeg načina nego Velikom koalicijom koja eo ipso ukida spomenute uzajamne predrasude, ukidajući taj balast ekstrema, oslobađajući hrvatsku politiku za puninu njenih građanskih ideološkopolitičkih mogućnosti. Učiniti ovu zemlju konačno normalnom, malom, modernom, suvremenom europskom demokratskom zemljom, posao je jednako velik koliko i zapošljavanje i posljednjeg od ovih 300 000 nezaposlenih; dapače, možda bi potonje, nakon obavljenog prvog posla, bilo kudikamo lakši zadatak.
U kasnijim godinama inicijativa potpunog umrtvljenja demokratskoga života zemlje, kroz osnutak nekakve velike koalicije, stizala je najčešće iz kruga oko predsjednika Mesića, što je tek djelomično bilo motivirano ambicijom da se stvorni nekakva nadideološka, meritokratska vlada.
Stoga sam prije par godina, u vrijeme otvorenog koketiranja Ive Sanadera i Milana Bandića upitao: “Ja nikako ne razumijem zašto SDP skriva koaliciju s HDZ-om kao zmija noge!? Pa nije to ugovor Vlade i EPH o prodaji “Slobodne Dalmacije” ili nedajbože informacija o prodaji Hypo-Consultantsa, pa da se mora skrivati od građanstva. Kao da se takvo što, uostalom, i može sakriti. Konačno, kao da bi takvo što uopće trebalo skrivati. Ta, nije valjda riječ o koaliciji stranačkopartijskih oligarhija? Ne radi se valjda o interesnom povezivanju vrhova dviju vodećih hrvatskih stranaka daleko od očiju naroda, građana, institucija ove zemlje, demokratskih procedura…!?”
Bit će da je ipak riječ o nekakvom nastojanju oko općeg dobra, mislim. Bilo kako bilo, ne znam koja je od ove dvije stvari maloumnija: ustrajno skrivanje notorne činjenice velikog dogovora HDZ-a i SDP-a, ili ljutnja čelnika tih stranaka kad se na taj dogovor ukaže. Prvo nas strahovito vrijeđa, jer nas se podcjenjuje, drugo nas ljuti, jer se politika precjenjuje: ovdje nitko od političara nikako da izvuče pouku kako u ovom podneblju ničija nije dogorila do jutra. Kao da to nije nešto najnormalnije, ta Velika koalicija: budući da je politika najunosnije hrvatsko zanimanje, sasvim je normalno da se ljudi dogovore oko vlastitih želja, potreba i interesa. Kao što kaže Jure Radić, dobijaju se tu veliki poslovi čak i na razinama na kojima ne rade predstavnici SDP-a i HDZ-a, što je veliko ohrabrenje za malog građanina: lijepo je znati da postoji i treći put, te level gdje vaše firme osvajaju poslove bez pomoći vaših partijskostranačkih kolega.
Zanimljivo je da je upravo Mato Arlović, koji je jasno vidio što se u Hrvatskoj zbiva još pred desetljeće, smetao, naročito najutjecajnijem medijskom holdingu zemlje, i da se harangiralo protiv Mate Arlovića kao sasvim nepotrebnog u novom chorus-lineu Milanovićevog postračanovskog SDP-a, koliko se to samo moglo. U to vrijeme vjerovao sam, ili sam to želio, da je to tek wishful thinking: poželjni sociopolitički design, po mjeri klajbirgerskih interesa novinara koji vise nisu u stanju napisati neznatnu vijest a da ne obavijeste i o tome sto su prigodom razgovora o temi, off-the –record, jeli i pili. Aklamirao sam tada u brojnim tekstovima za suprotno: Hrvatskoj treba upravo nešto oprečno, jer stranke koje se oslanjaju na predodžbeni svijet dvaju povijesnih ekstremizama, HDZ i SDP, stranke za koje se elektorat odlučuje ne na osnovu odabira programa, već gotovo subkulturno, poistovjećenjem s atavizmima tih recidiva boljševizma i nacionalizma, stranke su koje valja staviti u zagrade upravo zbog njihovog revolucionarnog nasljeđa i prototalitarnog karaktera, e da bi Hrvatsku spasili za jednu moguću liberalnu demokraciju, bila ona istinski socijaldemokratska, demokršćanska, liberalna ili konzervativna.
Nažalost, ta je tema i ostala aktualnom i danas, jednako kao i devedesetih: staro nikako da prođe, novo nikako da dodje. Valja se zapitati je li to slučajno, i ako nije, ako je nekome taj status quo u interesu, onda valja odgovoriti na starodrevno pitanje: Cui bono?
