Autor:: Matea Roščić 12/28/2010 14:12
Milivoja Ćerana upoznala sam kao kolegu u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn gdje smo oboje radili kao profesori. U zbornici se i nismo često sretali jer se profesor Ćeran uglavnom motao po slikarskom odjelu na kojem predaje slikarske tehnike i restauriranje slika i kopija. Taj tridesetdvogodišnjak i sam je bio učenik škole u kojoj se kasnije zaposlio, a svoju ljubav prema slikanju produbio je na Akademiji likovnih umjetnosti gdje je diplomirao slikarstvo (ili kako mu titula kaže – danas je diplomirani slikar, restaurator i konzervator). Iako puno radno vrijeme radi kao profesor, podučavanje budućih umjetnika samo je mala kockica u mozaiku Ćeranovih brojnih interesa.
Još kao klinac bio je veliki zaljubljenik u glazbu, prčkati po gitari počeo je kao desetogodišnjak, a njegovi profesori iz srednje glazbene škole u kojoj je završio gitaru bili su prilično razočarani kad im je priopćio da se ipak odlučio – za onu drugu Akademiju. Glazbom se ipak prilično aktivno bavio godinama, od privatnih gaža s prijateljem po raznim mogućim i nemogućim mjestima, sviranja u nekoliko bendova, no svaki put kad bi stvari s bendom postajale ozbiljnije, redovito bi iz tih bendova odlazio: – Skužio sam da previše vremena gubim na svirke, tonske probe, koncerte, putovanja i ostale stvari.
I dok je nekim mojim frendovima iz bendova, sviranje postalo životni odabir, ja sam shvatio da me zapravo puno više veseli ono što danas shvaćam kao svoj primarni poziv, a to je ilustriranje – objašnjava mi Milivoj uz smiješak u kavani Muzeja za umjetnost i obrt i dodaje kako je vrlo bitno rano odvojiti u glavi što ti je posao, a što hobi. Danas je samostalni ilustrator specijaliziran za mitološku, fantastičnu i srednjovjekovnu ilustraciju, s brojnim projektima iza sebe i planovima za objavu vlastite knjige.
A kad ne svira, predaje ili ilustrira, Ćeran se pretvara u pravog pravcatog srednjevjekovnog viteza. Naime, član je i donedavno potpredsjednik jedine zagrebačke srednjevjekovne viteške udruge Red Srebrnog Zmaja koja broji tridesetak članova. Sa svojim zmajevima organizira viteške turnire, mačevalačke dvoboje, a u svoju vitešku opremu koja mu zauzima čitav jedan ormar uložio je tijekom godina nekoliko desetaka tisuća kuna:
–
Zapravo je glavna ideja Reda Srebrnog Zmaja reenactment odnosno oživljena povijest. Članovi naše udruge su ljudi koji danas, u 21. stoljeću, sudjeluju u viteškim turnirima, dižu autentične viteške logore, oblače oklope i sudjeluju u raznim dvobojima. Među nama postoji i posebna hijerarhija, pa tako razlikujemo vitezove, štitonoše i redovne članove dok su naše dame djeve ili kneginje – objašnjava mi kolega dodajući kako jedan viteški oklop košta između deset i petnaest tisuća kuna, dok on sam doma ima opreme za odjenut barem tri viteza.
Da nije lako biti vitez govori i podatak da je puna viteška oprema teška oko 25 kila zbog čega postoje i njene lakše inačice, no za dvoboje je ipak vrlo važno da je vitez kompletno odjeven kako bi izbjegao ozljede koje mogu biti ozbiljne. Dame nemaju obaveze oko borbi ni dvoboja, no imaju posebno izrađene haljine, a planira se za njih organizirati i poučavanje srednjovjekovnih plesova. U idućoj godini srebrni zmajevi planiraju organizirati turnire na Medvedgradu i Susedgradu, a često su po turnirima putovali i izvan zemlje.
Nerijetko se, priznaje, susretao i s bizarnim situacija poput onih da ga u jedan u noći zaustavi prometna policija, a on izađe iz auta u oklopu s buzdovanom ili mačem. Nakon početnog čuđenja (policajac) i kraćeg objašnjavanja (Milivoj), policajci ga uglavnom zamole da isprobaju njegovo oružje što njemu uvijek bude komično i simpatično.
Ne znam kako žene reagiraju kad im Ćeran ostavi svoju vizitku s viteškom titulom (da, baš je takve dao izraditi), no pouzdano znam da je svoju suprugu Marinu zaveo plesnim koracima. Jedna od najromantičnijih ljubavnih priča koje sam ikada čula ide ovako: kad je vitez Milivoj prekinuo četverogodišnju ljubavnu vezu, nit vodilja bila mu je isprobati i doživjeti sve što je tijekom posljednjih godina života propustio. Taj ga je moto doveo u plesnu školu Elite u kojoj je (na)učio standardne i latino plesove, a kad se nakon ljeta njegova plesna grupa spojila s naprednijom grupom, na plesnom je podiju ugledao Marinu.
Ona se u proljeće na plesni tečaj prijavila s ondašnjim zaručnikom, no iako je veza pukla nekoliko tjedana prije planiranog vjenčanja, Marina je nastavila plesati. I tako, ples po ples, otplesala u Milivojevo naručje. Nakon nekoliko tjedana počeli su zajednički suživot, nakon četiri mjeseca veze bili su zaručeni, a nakon sedam mjeseci vjenčani. Zaprosio ju je jedne večeri u restoranu Trajbar, ponesen romantičnom atmosferom, a zavjete su začinili spontano zaplesavši i rasplakavši konobarice.
Svadbu iz snova (u istom restoranu u kojem su se i zaručili) uveličali su im vitezovi, a goste su iznenadili koreografiranim plesom koju su uvježbali pod vodstvom Hrvoja Kraševca. Mladenka je plijenila poglede u crvenoj raskošnoj vjenčanici, a kad su otplesali rumbu koja se inscenirano pretvorila u salsu, uzvanike su ostavili bez daha . Nesumnjivo romantično, no ništa manje nije ni za očekivati od jednog modernog viteza, čak i ako umjesto na bijelom konju, po svoju kneginju dojuri na motoru.
