Autor:: Ana Zorić 7/22/2011 12:07
Trebala sam otići do dućana i kupiti sastojke za ručak. Došla sam ispred i nisam mogla ući. Čekala sam da me netko primjeti, ali nitko nije obraćao pozornost na mene. Ista stvar ponovila se pred bankom samo zato jer sam bila u invalidskim kolicima.
Srećom samo na jedan dan, i to kako bih saznala kakav je život 2000 tjelesnih invalida koliko ih ima u Zagrebu. Kako bih dobila informacije iz prve ruke provozala sam se centrom Zagreba s Milanom Ožegovićem, predsjednikom Društva tjelesnih invalida.
Turisti jedva čekaju da pomognu invalidu
Krenuli smo iz Gundulićeve ulice i na uglu s Masarykovoj već sam zapela. Ali nisam htjela ustati iz kolica koja su zapela u malu rupu na nogostupu. Kad sam se uspjela izvući, ponovno mi se pojavio problem u istoj ulici. Naime, nogostup je malo nakošen i to znatno otežava vožnju u invalidskim kolicima jer me ‘nosi’ prema cesti gdje prolaze automobili. Iako mi vožnja nije protekla u najboljem redu u toj ulici, nitko od sugrađana nije ponudio pomoć i pogurao me.
Stigli smo na Cvjetni trg i pokušali ući u bilo koju prodavaonicu, slučajnim odabirom bilo je to prodajno mjesto Tele2, no ulaz nije bio prilagođen za invalide, stoga morali smo zamoliti slučajne prolaznike da me uvedu unutra. Milan i ja smo se dogovorili da ću nekoliko minuta ostati unutra kako bi vidjeli hoće li mi itko pomoći da izađem. I nitko nije priskočio u pomoć. Kad već pišem o pomoći sugrađana prenijeti ću vam riječi Milana Ožegovića, koji je 1993. godine doživio prometnu nesreću i od tada je u invalidskim kolicima.
– Osobe ženskog roda puno više priskaču u pomoć. Iako se od muškaraca više očekuje, jer su snažniji i mogu podići kolica, uvijek ih treba zamoliti. Većina njih sami ne vide da treba pomoći invalidu – kazao mi je predsjednik Društva tjelesnih invalida koji se osvrnuo i na turiste, te kazao da, vjerojatno zbog drugačijeg mentaliteta i kulture, čekaju najmanji mig invalida kako bi mu pomogli.
Prilagodba spomenika kulture je tabu tema
Nakon Bogovićeve ulice uputili smo se prema Trgu bana Josipa Jelačića i vožnji u niskopodnim tramvajima. Iskreno, bilo me malo strah. Međutim, Milan je za sve imao rješenje. Slučajnog prolaznika zamolio je da mi pomogne da uđem i za vrijeme vožnje ispričao mi kako je Grad Zagreb u zadnjih deset godina poboljšao kvalitetu života što se tiče javnog prijevoza.
– Imamo prihvatljiv broj niskopodnih autobusa i tramvaja. Ovisno o visini nogostupa, u neke mogu i sam ući, a i ugodni su za vožnju – ispričao mi je Milan. Nakon kratke vožnje stigli smo na Željeznički kolodvor u Zagrebu. Dolazak na perone osobama u invalidskim kolicima je pristupačan, ali se najprije moraju javiti u Upravu, te uz pomoć službene osobe, koja pomakne određenu rampu, mogu otići na željeni vlak. Pri povratku na prostorije Društva invalida u Gundulićevoj ulici odlučili smo malo odmoriti na Trgu kralja Tomislava. Mene su, priznajem, već pomalo boljele ruke od okretanja kotača, ali odustajanje i ustajanje iz kolica nije bila opcija. Za vrijeme odmaranja Milan mi je otkrio da invalidi najviše poteškoća imaju pri ulasku u mjesta koja su spomenici kulture.
– Kod nas su spomenici kulture tabu tema i nedodirljivi su. U svijetu su takvi objekti prilagođeni s osobama s invaliditetom, te smatram da se i kod nas to treba izregulirati – kazao je Ožegović.
Kupovanje kućnih potrepština s praga dućana
Sudeći iz kratkog iskustva, bolje stanje nije ni u bankama ili prodavaonicama u centru. Nikad ranije na to nisam obraćala pozornost, ali skoro niti jedan ulaz nije prilagođen osobama u kolicima. Doduše, jedan u strogom centru je, radi se Gradskoj ljekarni na ulazu u Radićevu ulicu, koja ima montažnu rampu u dva smjera. Pokušala sam ući u Konzum u Teslinoj ulici, no glavni ulaz za invalide nije pristupačan. Ušla sam na sporedni i naišla na prepreku u središnjem dijelu dućana. Stepenice. Kada bi htjela kupit tjesteninu koja se nalazi u meni nedostupnom dijelu, kupnju bi obavljala s praga dućana, baš kao i Milan koji je otkrio da ponekad sitne kućne potrepštine kupi s ulice dovikujući se s prodavačicom. Također sam pokušala ući u novu poslovnicu Zagrebačke banke i nisam mogla. Tim gore, jer je tek nova, a neprilagođena osobama s invaliditetom. No, ispred trgovina ili banke uvijek će se naći netko tko će vas pogurati i pomoći. Milan mi je rekao da je najgore kad treba ići na mjesto gdje nema baš puno ljudi ili kad dođe u zgradu koja nema lifta. Što onda?
Vozeći se Teslinom ulicom ponovno sam naišla na probleme s nogostupom kao i na početku priče. S dlanovima crnim od kotača dogurala sam se do Gundulićeve ulice odakle je putovanje i počelo. Kad sam se ustala i pozdravila s Milanom, uz stisak ruke i šalu da sam apsolvirala vožnju u kolicima, dao mi je popis najnepristupačnijih mjesta za invalide.
