Autor: Valentina Jarnjak Glavaš 6/7/2011 11:08
Zabio je posljednji koš na utakmici protiv Poljske i umjesto s ostalim suigračima na put kući krenuo je automobilom s djevojkom.
Kiša je padala, cesta je bila skliska, u automobilu su se nalazili Dražen, njegova djevojka i njezina majka.
Djevojka Clara vozila je automobil, a Dražen je mirno spavao, valjda umoran od utakmice. Nažalost, tamo negdje u blizini Ingolstadta, tegljač je dolazio iz suporotnog smjera i želeći izbjeći automobil koji je išao u njegovom traku probio je zaštitnu ogradu i priprječio je put golfu kojeg je vozila Clara.
Sudar je bio neizbježan, a samo je Dražen poginuo u prometnoj nesreći dok su djevojka i njena majka ostale žive.
Danas se navršava točno 18 godina od njegove smrti i vjerojatno se svi sjećamo gdje smo bili kad smo čuli za tragičnu vijest. Smrzneš se na trenutak, zaledi ti se krv u žilama, a pola države je pustilo suzu.
Bio je košarkaški Mozart, najbolji kojeg je Hrvatska, ali i Europa, dala. Bio je mali s Baldekina koji je koračao kroz svijet, postepeno. Nikad nije žurio, a konačnu potvrdu kakav je bio igrač dobio je u NBA ligi gdje je protivnike pravio smiješnima i gdje su New Jersey Netsi umirovili dres s brojem 3 kojeg je naš Dražen Petrović nosio.
Danas nam je košarka tu gdje je, Draženova Šibenka se ugasila, Cibona je bila pred gašenjem i vjerojatno, Dražen gleda odozgo i pusti suzu.
Divili su mu se svi, bio je prvi europljanin koji je uspio u NBA-u te je otvorio vrata ostalima. I Kukoču i Rađi, pa ako baš hoćete, i Nowitzkom i ostalim današnjim igračima.
Volio je košarku kao rijetko tko, mogao ju je igrati cijeli dan i nikad se nije umorio, bio je radnik, ali i vrhunski talent i svijet ga je zavolio, svijet mu se divio. Došao je iz jedne male zemlje i pokorio svijet. Bio si naš. Hvala ti.
Život leti, kapetane…
