Veljača je mjesec svega onoga što smo zatajili

2/2/2011 16:31

Mjesec veljača vrlo je zanimljiv po svojim događanjima i značajnim datumima.

Prije više od 200 godina na Trgu svetoga Marka, gdje inače polažu zakletvu svi hrvatski predsjednici na vjernost narodu i domovini, blizu velikog Gričkog topa, sagrađena je crkva sv. Marka, koja je i restaurirana 1882. godine sa šarenim crjepovima koji održavaju grbove Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Takav simbol nalazi se i na današnjoj zastavi Republike HrvatskeKrovište od šarenih crjepova kako si je to zamislio veliki arhitekt Bolle zasigurno je takvim simbolom zaželio jedinstvenu Hrvatsku koja je danas manje jedinstvena nego ikada.

Možda je za to kriv pjesnik ban Ivan Mažuranić koji je 21. veljače 1880. dao ostavku i Hrvatskom saboru izjavio: „Želim vam boljeg bana i iskrenijeg rodoljuba nego što sam ja!“, a ustvari kao častan čovjek i vizionar govorio je o „razvojačenoj Vojnoj kraijni“ gdje je pretežno živjelo srpsko stanovništvo i koja je trebala u tadašnjoj trojedinoj kraljevini biti sjedinjena s Hrvatskom. Mađaroni koji su tada vladali tvrdili su da hrvatski narod uopće ne postoji, već da su to „Srbi koji su se othrvali od Turaka?!“.

Obzirom da je mjesec veljača mjesec mesopusta ili karnevala, fašnika ili poklade ( riječ nastala od starog hrvatskog glagola „klasti“ -prerušavati se), fašnik je odredio, kako je to bilo i u cijeloj Europi, pojam političke satire po kojem je ostao do danas.

Neki dan me upitao moj prijatelj: „ Dragi Silvek zakaj si tak uzrujan?“

“Nisam dragi moj Ivek, ali sam se uzrujal 1. veljače prije 10 godina kada sam došao u Novi Sad pa sam vidio da je taj datum i službeno Dan grada”.

Čudno je to da je 1. veljače ili“ prvi drugog“, ali to može biti i „drugi trećeg“ po nekima i dan homoseksualaca, što je naravno šala i to u stilu mjeseca veljače, koju netko može razumjeti ali i ne mora. Ova doskočica najviše se sviđala Nenadu Čanku, predsjedniku Skupštine Vojvodine, koji je bio jedan od najvećih opozicionara Srbije.

Novi Sad divan je grad na obali Dunava. Nažalost, tada je Dunav plivao iznad prekrasnih mostova grada, jer su zbog Miloševićevog režima svi mostovi porušeni od strane NATO-a (1999.). Također treba spomenuti da je veliki hrvatski skladatelj Hrvatske himne, Josip Runjanin pokopan u Novom Sadu (2. veljače 1878), dakle, stotinu godina prije potopa mostova koji su spajali narode.

U novije vrijeme, Novi sad je u srpskoj povijesti sa svojim političarima odigrao pozitivnu ulogu i bio izrazito protiv Miloševićeve politike.Profesor dr. Ivan Đurić, moj dobar prijatelj, prisilno je pobjegao u Francusku od Miloševićevog režima. Inače je u predsjedničkim izborima pobijedio Miloševića u Vojvodini. Njegov stric Bogdan Bogdanović gradonačelnik Beograda, također je pobjegao u Beč. Kantautor Đorđe Balašević otišao je u Maribor i zaista mi je bilo drago da je neposredno poslije ovog našeg posjeta Novom Sadu, na nagovor Dragutina Palašeka i mene, došao u Zagrebi i održao veličanstveni koncert pred 10.000 Zagrepčana. Sjećam se da ga je prije koncerta na Pantovčaku dočekao predsjednik Mesić i zajedno smo pojeli fine čvarke.

Uglavnom je cijeli život igra riječi, igra političara, zavedenog naroda pa je fašnik zapravo i poziv političarima iz Sabora da postupe kao ban Ivan Mažuranić, kao što je on to učinio u prošlom stoljeću pod plinskim svjetiljkama zvane „nažigače“ koje i sada gore na Markovom trgu (danas Trgu Stjepana Radića), tako da ne moraju obući maske, jer su uostalom samo glumci u saborskoj predstavi.

Sjećam se da su saborske zastupnice zajedno sa zastupnicima prestale slaviti 8. ožujak kao Dan žena pa su u novije vrijeme, kako bi što prije ušli u Europsku uniju, počeli slaviti, osim Noć vještica i 14. veljače, odnosno Valentinovo.

Veljača me podsjeća na zaista nešto lijepo u mojem životu, iako je život zapravo farsa. U Samoboru sam se i oženio, naravno, poslije karnevalskih običaj i to ne u utorak, već u subotu uz prisustvo mojeg velikog prijatelja pok. Braćeka (Prauntzberger) u dvorcu „Podolje“ preko puta „čarapane“.

Na veljaču me podsjeća i mlada glumica Jelena Veljača, koja inače piše izvrsne kolumne i na izvjestan je način spoj između prošlosti i budućnosti.

Sada često govorimo o Zagrebu kao gradu između dva rata gradu koji je bio označen kao jedan od prvih gradova art decoa. Sjećam se kako mi je otac govorio da su 1926. godine za vrijeme karnevala maskirani plesali do zore na Sljemenu ,no, u Zagrebu to nije ostala tradicija. Danas svi uglavnom plešu uz televiziju kako ne bi vidjeli svoje vlastito lice.Ovi „novi“ koji su došli u Zagreb ne moraju se maskirati jer ih ovako i onako nitko ne prepoznaje.

Fašničko geslo je inače: „metni masku, bil buš lepši“. Ne znam da li to možemo poručiti političarima, ali veljača je ipak mjesec „velikih događanja“, a između ostalog je i mjesec kada će se ljudi bezuvjetno provoditi da zaborave recesiju.

Trebaju nam „kumovi“ i mislim da nema gotovo ni jednog Zagrepčana kojeg netko nije „oženio“ za novac (posudio) pa smo, eto, svi „kumovi“ međusobno. 

„Prijatelju s kim ti bankariš, pa ću znati s kim si „kum?!“.

Sve to pomalo otkriva policija, a ja moram reći da više volim mačke nego pse, jer one nikada nisu radile za policiju, a koliko znam uvijek su se ženile u veljači.

Dakle, mjesec veljača je nagovještaj svega onoga što smo zatajili, to je mjesec želja, ljubavi i provoda, a najvažnije je da je to najkraći mjesec u godini.