Autor:: Filip Kordić 11/25/2009 9:57
– Neka gospođa srušila ga je autom dok se nepropisno okretala na maksimirskoj cesti. Mog sina. Bio je na motoru jer je radio kao dostavljač preko student servisa. Udarac auta i pad sa motora uzrokovali su nagnječenje mozga što je kod mojeg sina izazvalo amneziju. Nije se sjećao ničega. Ni ulica ni prijatelja. Jedino se sjećao mame, tate i braće. To je bilo sve. Pet mjeseci kasnije sin mi je poginuo u drugoj prometnoj nesreći kada se autom zabio u reklamni pano. Uzrok nesreće nikada nije utvrđen, ali postoji vjerojatnost da je bila riječ o epileptičnom napadu koji se javio kao posljedica prve nesreće – teškim glasom govori nam Ivka Odvorčić.
Ona je jedna od članica udruge obitelji stradalih u prometu koja je proteklog vikenda na Mirogoju obilježila svjetski dan sjećanja na žrtve prometa. Kod centralnoga križa okupilo se 20-ak ljudi koji svi imaju sličnu tragičnu priču. Paljenjem svijeća i lampiona članovi udruge okupili su se kako bi se prisjetili svojih najbližih ali i kako bi odaslali upozorenje. Udruga napominje da su u 2008 godini u prometu poginule 664 osobe dok je teško ozljeđenih bilo preko 4000.
Milan Hercigonja također je izgubio sina. Stradao je kao suvozač kada je njegov prijatelj zabio sportski Audi TT u drvo.
– Najteže mi pada što je moj sin znao s kakvim vozačem ulazi u auto. Znao je da je njegov prijatelj loš vozač, ali je ipak otišao. Moj sin je osobno bio odličan vozač te se nadao da bi svojim znanjem mogao pomoći svojem prijatelju. Smatram da mladi vozači ne bi smjeli voziti aute snažnije od 1000 ccm. Automobil u rukama neiskusnog vozača nije prijevozno sredstvo, već smrtonosno oružje – pomalo ljutito kaže Milan.
Već dvadest godina tako misli i Tomislava Kusturu. Na danas vedru 34-godišnjakinju, tada je naletio automobil kojim je upravljao pijani vozač. Pokušao pobjeći sa mjesta nesreće gdje je osim Tomislave pogazio i njenog starijeg brata.
– Prelazili smo ulicu kada je na nas iznenada naletio automobil. Nismo ga vidjeli od autobusa koji je stajao. Pojavio se niotkuda. Sva sreća da sam uspjela odgurnuti svog brata u stranu, tako da je prošao sa lakšim ozljedama – govori Tomislava.
Pretrpjela je teške tjelesne ozljede čije se posljedice vide i danas. Najteže joj pada kaže način na koji se vozač ponašao na suđenju za prometnu nesreću.
– Bio je bahat, grub i bezobziran. Izbjegavao je ročišta, odbacivao odgovornost i opstruirao suđenje koje je trajalo punih 20 godina. Da se barem ispričao. Sve je moglo biti drugačije – tužno zbori Tomislava.
Svi članovi organizacije s kojima smo razgovarali bili su ogorčeni na sporo i neefikasno pravosuđe. Suđenja koja su obiteljima trebala donijeti zaključak na najteže razdoblje u njihovim životima otezala su se u nedogled, prisiljavaju ih tako da svaki put iznova proživljavaju svoje tragedije.
Kazne na kraju dugogodišnjih procesa najčešće su bile minorne i neodgovarajuće. Obitelji poginulih na taj način nikada dočekali pravdu za svoje najbliže.
Rad udruge podržala je i predsjednica Vlade Jadranka Kosor rekavši da podupire pokretanje nacionalne kampanje za povećanje sigurnosti u prometu.
