Autor: Marijan Lipovac 7/11/2012 16:24
U nedjelju 8. srpnja navršilo se četvrt stoljeća od spektakularnog početka Univerzijade, 14. međunarodnih studentskih sportskih igara, koje za noviju povijest Zagreba znače mnogo više od jedne sportske manifestacije. Po svojoj raskoši, a pogotovo po dugoročnim posljedicama to je bio najveći spektakl održan u Zagrebu u njegovoj devetstoljetnoj povijesti pa u pamćenju Zagrepčana Univerzijada zauzima ono mjesto koje u nekim drugim gradovima poput Sarajeva ili Barcelone imaju olimpijske igre.
Nakon desetljeća sivila i sustavne devastacije, Zagreb je tih vrućih ljetnih dana 1987. odjednom počeo živjeti nekim novim velegradskim ritmom i kozmopolitskim duhom. Sumorna stvarnost je nakratko zaboravljena i kao da je zaživjela parola ”kruha i igara”, o čemu svjedoče i rečenice tadašnjeg novinara Vladimira Drobnjaka objavljene u Vjesniku: Eto barem nekoliko dana nismo razbijali glavu trocifrenom inflatornom prozom, već smo brojali stotke naših košarkaških reprezentacija. Tko da misli o beskonačnoj minutaži neproduktivnosti kad se u bazenu i na tartanu krote stotinke. I nismo gledali tečajne liste dok su rasle naše akcije na burzi medalja.
Svijet mladih za svijet mira
Pod geslom ”Svijet mladih za svijet mira”, od 8. do 19. srpnja 1987. natjecalo se 3195 sportaša iz 122 zemlje u 12 sportova (atletika, košarka, mačevanje, nogomet, gimnastika, plivanje, skokovi u vodu, vaterpolo, tenis, odbojka, veslanje i kajak) i 130 pojedinačnih disciplina u 77 sportskih objekata. Osim sportaša, na Univerzijadi su sudjelovale i 1682 službene osobe i treneri, te 749 sudaca, akreditirano je bilo 1570 akreditiranih novinara, 25.700 dobrovoljaca opsluživalo je različite službe, a u svečanom otvaranju Univerzijade sudjelovalo je 12.500 izvođača.
Ukupno je bilo 43.975 akreditiranih osoba, što uključuje i oko 9500 osoba angažiranih na poslovima sigurnosti kojima je na čelu bio kasniji zapovjednik Vojne policije Mate Laušić. Univerzijadu je na veličanstvenoj svečanosti na Dinamovu stadionu, koji je režirao Paolo Magelli, otvorenom proglasio predsjednik Predsjedništva Jugoslavije Lazar Mojsov, plamen je upalio Dražen Petrović, a prisegu je u ime svih sportaša položila atletičarka Slobodanka Čolović. Osim političkog vrha Jugoslavije, u Zagrebu su povodom Univerzijade bili i glavni tajnik Ujedinjenih naroda Javier Pérez de Cuéllar i predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Juan Antonio Samaranch.
Sport je, međutim, bio samo okosnica za brojne kulturne događaje i samo povod da Zagreb doživi pravu renesansu kad je u pitanju izgradnja novih objekata i obnova starih te rješavanje infrastrukturnih problema. U potpunosti je uređen tadašnji Trg Republike, obnovljeno je 65 fasada u središtu grada, sagrađeni su dvorana Cibone s poslovno-trgovačkim centrom i neboderom, sportski centar Mladost, dvorane Martinovka i Sutinska vrela, sportske dvorane Ekonomskog fakulteta, MIOC-a i srednje kemijske škole, dotad zapušteno jezero Jarun uređeno je u sportsko-rekreacijski centar, Zagreb je dobio novi Autobusni kolodvor i novi ulaz Zagrebačkog velesajma, a na Gornjem gradu galeriju Gradec. Sagrađeni su hoteli Holiday, I i Panorama, obnovljeni su Dom sportova, dvorana Kutija šibica, sportski tereni na Šalati, stadioni Dinama i Zagreba te studentski domovi Stjepan Radić i Cvjetno koji su privremeno pretvoreni u sportska sela.
Produžena tramvajska pruga i otvorene brojne trgovine
U staroj zgradi gimnazije na Rooseveltovom trgu uređen je Muzej Mimara, Arheološki muzej dobio je lapidarij, tramvajska pruga produljena je sve do Vrbana, a dovršen je i tramvajski prsten u Novom Zagrebu. Pored Vjesnikova nebodera sagrađen je press centar u koji će se kasnije preseliti redakcije Vjesnika, Večernjeg lista i Sportskih novosti, u Prečkom je izgrađen Centar za automatsku obradu podataka (CAOP), a otvoreno je i oko 80 novih trgovina, od kojih desetak bescarinskih.
Zagreb je Univerzijadom riješio probleme za koje bi mu normalnim razvojem događaja trebalo vjerojatno dva desetljeća te je iz jedne nekomercijalne sportske manifestacije uspio izvući veliku medijsku i strukturnu dobit. Profitirala je međutim cijela sjeverozapadna Hrvatska jer iako je Zagreb bio domaćin, Univerzijada je održana u još devet mjesta koja su dobila nove sportske terene. Bili su to Bjelovar, Čakovec, Jastrebarsko, Karlovac, Kumrovec, Petrinja, Sisak, Varaždin i Sveti Ivan Zelina, kao i Velika Gorica, Samobor i Zaprešić koji su tada kao općine bili dio Grada Zagreba.
Kako je uopće došlo do toga da glavni grad Hrvatske u nepovoljnim političkim i gospodarskim okolnostima postane domaćin jedne velike međunarodne sportske priredbe? Ideja se pojavila tijekom Mediteranskih igara u Splitu 1979. godine, a u korist Zagrebu išla je činjenica da je Beograd 1975. u posljednji trenutak otkazao organizaciju planirane Univerzijade. Nakon toga na brzinu je organizirana zamjenska Univerzijada u Rimu, ali samo u atletici pa se Jugoslavija na neki način trebala oprati od te sramote. Naravno, više nije bilo ozbiljno računati s Beogradom kao domaćinom.
Zagreb je 1980. osnovao inicijativni, a zatim i pripremni odbor te je naposlijetku Sveučilišni savez za fizičku kulturu Jugoslavije podnio službenu kandidaturu za Univerzijadu 1987. Izvršnom odboru Međunarodne studentske sportske federacije (FISU) koja je odluku donijela 12. svibnja 1984. u Veneciji. Put do toga nije bio jednostavan, ali niti potpuno pošten. Na čelu Izvršnog odbora bio je Primo Nebiolo, predsjednik Svjetske atletske federacije čija slabosti su bila javna priznanja pa je odlučeno da ga se ”kupi” obećanjem da će dobiti počasni doktorat Sveučilišta u Zagrebu. No, Izvršni odbor imao je 21 člana, a kako bi se osigurala većina trebalo je i ostalima pronaći slabe točke, tako da je jednom Fincu omogućen dvotjedni boravak na Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu uz besplatan luksuzni smještaj.
Nismo podlegli pritiscima Beograda
Na koncu je Zagreb dobio potporu 14 članova Izvršnog odbora, više od Brisbanea i New Delhija. Skupština Grada Zagreba je 26. lipnja 1984. osnovala Organizacijski odbor za čijeg je predsjednika izabran Josip Vrhovec, hrvatski član Predsjedništva SFRJ, dok je glavni tajnik (tada se zvao generalni sekretar) bio košarkaški trener Mirko Novosel. Osnovani su i Izvršni odbor koji je vodio Vladimir Pezo te Radna zajednica Univerzijade ‘87 s funkcijom organizacije, koordinacije i realizacije poslova i zadataka na svim područjima. Koncepcija priprema za Univerzijadu prihvaćena je na sjednici 23. travnja 1985. i tada se krenulo u njihovu realizaciju.
Sretna okolnost bila je činjenica da se Beograd u to vrijeme kandidirao za ljetne olimpijske igre 1992. pa su Univerzijada u Zagrebu i sva popratna ulaganja trebali poslužiti kao primjer da Jugoslavija može organizirati ovako zahtjevna i velika sportska događanja. Kad je Beograd 1986. izgubio kandidaturu, već je bilo kasno da se pritiscima iz Srbije zaustavi zaustavi zagrebačka Univerzijada.
U četvrtak vam donosimo drugi dio feljtona o Univerzijadi u Zagrebu. . .
