Autor: Jelena Jakšić 11/29/2013 16:49
Hrvatska je treća zemlja u Europi po broju nezaposlenih mladih ljudi, broj nezaposlenih prelazi broj od 350 tisuća, mirovine naših baka i djedova su upitne, BDP je pao za 0,9 posto i bit će još gore – sve to su samo neki od razloga zašto sam sama sebi rekla da iz principa ne želim davati na važnosti događanjima o kojima svi u posljednje vrijeme pričaju, raspravljaju i govore… Međutim, upravo zato što volim zemlju u kojoj živim i što poštujem svakog pojedinca bez obzira na to tko su mu majka i otac, u kojeg Boga vjeruje ili što radi u svoja četiri zida, ne mogu ne primijetiti i ne osjetiti ovoliku količinu mržnje, netolerancije, diskriminacije i negativne energije.
ZA ili PROTIV?
Punih mjesec dana društvene mreže, portali, televizije, tiskani mediji bruje o kome ili čemu – referendumu o braku. Tko je inicijator ideje, postavlja se pitanje? Netko upire prstom u Crkvu, netko u HDZ, neki krivce vide u elitama koje se samo žele domoći novca…. Pitanje, koje se potom samo po sebi nameće – imamo li uopće pravo uskraćivati pojedincu pravo da živi onako kako je odabrao i treba li država biti ta koja prva poštuje različitosti i osigurava mehanizme za zaštitu prava svih članova društva – u slučaju Hrvatske, pitanje je na koje ćemo teško pronaći odgovor. Zašto? Razina rasprava u Lijepoj Našoj je ispod svake razine. Prvi dokaz su naši politički lideri na državnim i gradskim razinama kojima bi tečaj iz bontona trebao biti OBVEZAN! Oni bi trebali smirivati situaciju, no ono što poručuju sa svojih govornica gore je od bilo kakve bolesti i nasilja. Svojim akcijama izazivaju upravo ono protiv čega se pokušavaju boriti – nasilje u bilo kojem obliku. Ovakvim raspravama pretače se iz šupljeg u prazno i na taj se način građanima ne odašilje niti jedna druga poruka nego – razdvojite se i budite jedni protiv drugih. Divide et impera iliti Zavadi pa vladaj, poznato?
Što je za mene brak? Hoće li, ukoliko tako građani odluče na referendumu, ustavna definicija braka ovu instituciju dodatno učvrstiti ili ljudima vratiti vjeru u njegov smisao? Ne. I ne daj Bože da mi ustavna definicija braka bude argument zašto bi moj brak, danas sutra kada ga sklopim, trebao opstati ili zašto bi se oko njega trebala potruditi ili na kraju krajeva, uopće u njega ući! Zašto bi mi slova na papiru određivala da način na koji živim vrijedi više ili manje? Je li to potrebno? Je li potrebno razmišljati o tome da je nečija ljubav više ili manje priznata pred nekim zakonom? Vjerujem u brak, vjerujem u Boga, tradicionalno sam odgojena, zaljubljujem se u muškarce, želim imati djecu, ali ne mislim da zbog toga više vrijedim od nekoga tko tako ne živi i ponavljam, nikakva ustavna definicija mi ne može pomoći da taj svoj san ostvarim ili da u njemu više ili manje uživam. Zašto? Zato što brak nije međusobna financijska ovisnost, brak nije tvoje i moje pravo ili nekakav jamac sigurne egzistencije – brak je osjećaj! Brak je ljubav, poštovanje, tolerancija, razumijevanje, podrška i prijateljstvo. I tek onda kada sve ovo što sam navela uđe u neki zakon, možemo raspravljati i razgovarati. Želim da mi netko odgovori na pitanje kako će nam ustavna definicija braka pomoći promijeniti činjenicu da se svaki četvrti brak raspada.
Odbijam diskriminirati i vrijeđati, odbijam ne prihvatiti različite i drugačije, a njih pozivam da to također ne čine. Ne želim za svoju djecu i za SVE obitelji u Hrvatskoj takvo okruženje. Ne želim tako živjeti i stvarati.
Želim sutradan šetati sretna zagrebačkim ulicama, želim oko sebe vidjeti ljude koji se vole na ovaj ili onaj način – konačno želim vidjeti ljubav!
P.S. Kolumna nastala zbog manjka ljubavi u državi. Na svim razinama.
