11/2/2012 14:43
Walt Disney je zapravo kriv za sve! Kada pogledam u svoju daleku prošlost, on me još kao klinku uvjerio da postoji princ na bijelom konju. Taj magični momak koji me može oživjeti poljupcem ili pak spasiti od zle vještice koja vreba na svakom uglu. Taj gospodin mi je isto tako rekao da ćemo živjeti “sretno do kraja života”. Nadalje, da će ljubiti tlo po kojem hodam i da nikada neće pogledati u “krivom smjeru”. Da, krivim prijatelja Walta za sve žabe na koje sam naišla jer me isto tako učio da postoji moć transformacije. To sam vrlo rano shvatila da laže ko’ pas. Nema te žabe koja može postati i ostati Princ…
Na našu opću žalost, vjerojatno ni ne postoji zdrav i uravnotežen frajer, nalik Jude Law-u ili pak Johnny Deepu, a da istovremeno ima razvijen smisao za humor i inteligenciju nešto veću od moje kilaže. S vremenom, ljepši spol u tzv. stanju očaja nakon propale potrage za tim istim princom – okrene se u smjeru “oploditelja”. Onog Frajera koji će ti napraviti djecu i koji će te zapravo ostaviti da u miru odgajaš klince i samim time nastavljaš “njegovu cijenjenu” lozu…
Možda je on princ, ali ti nisi Pepeljuga
Ruku na srce, postoje i žene kojima doslovce nitko ne treba. Koje imaju dovoljno snage i moći da same kroje vlastiti život i karijeru, odgajaju djecu i ne oslanjaju se na toliko “poželjnu” mušku ruku. Svojevremeno sam vjerovala da se Princ u mom slučaju zaigrao skrivača, i moram priznati – bio je poprilično dobar u tome! Onda sam se uvjeravala da je krivo skrenuo na raskrižju, a pritom je bio preponosan da pita za pravi smjer. Što ćeš, budala uvijek ostaje budala.
Postoji i još gori slučaj. Kad shvatiš da on ima sve odlike princa, a ti ni na koji način ne možeš postati Pepeljuga. I da se razumijemo, nema svaki princ dvorac. Tako da tu pretpostavku odmah izbacite iz glave. Pa će tako doći i situacija kada će princ u tebi vidjeti kobilu, a ne princezu. No, i to preživiš. Nabaciš osmijeh i nastaviš dalje.
Princ u bijelom terencu, a ne na bijelom konju
Zapravo je sve stvar odgoja jer koja majka svoju kćer nije oslovila princezom? Već je u startu sve krenulo krivo. Učili su te da čekaš – što je po meni isto potpuno krivo! Zašto bi čekala kada stvar mogu riješiti puno ranije – i to sama! U prilog tomu, kada sam padala – uvijek sam se na noge dočekala sama. Nije mi trebao princ. Zaradila sam možda podljev na stražnjici – no i to prođe!
Tijekom odrastanja, upoznala sam tzv. Princeze koje su dočekale svog princa u bijelom terencu. S vremenom ih je taj isti pretplatio na ljubičastu šminku i xxxl naočale, ako me razumijete.
Svaki čovjek ima svoje slabosti i mane, moje su možda “društvo i tzv. kafane”. Živim s tim i dobro mi je. No, najviše me rastuži činjenica da je danas potpuno normalno zahtjevati od princa već spomenuti terenac, a umjesto krune na glavi – karticu bez limita.
I valjda sam tada shvatila da najiskrenije ni ne želim princa! Želim muškarca koji ima želju sjediti pored mene i “buljiti u strop razmišljajući o prolaznosti života”. Ne želim više slušati o Romeu i Juliji ili pak Barbie i Kenu. Nemam brata Grimma, a nisam ni Hans Christian Andersen!
Ja sam Marija i želim vlastitu priču!