Autor: Kostadinka Velkovska 12/9/2013 9:48
Završen je referendum o kojem se u hrvatskoj javnosti toliko pisalo i raspravljalo. Završila je podjela na ZA i PROTIV i iako se po medijima još i danas povlače razne analize i statistike glasovanja, nadam se da smo ponovno složni i jedinstveni u jednom cilju, onom da nam svima treba biti bolje.
Međutim ako pogledamo vijesti koje nas okružuju, a uglavnom se radi o onim lošim vijestima, još uvijek se ne možemo nadati zajedništvu. Jako su me rastužile priče o mogućim malverzacijama u Udruzi Hrabro dijete. Svi oni koji sudjeluju u toj aferi trebali bi biti svjesni koliko će teško naše sugrađanke i sugrađani sljedeći put kad će biti potrebno donirati novac. Povjerenje u ljude toliko lako nestane, a na štetu onih kojima je zaista potrebno.
Bilo je prekrasno vidjeti prije godinu dana kako se Hrvatska ujedinjuje u svrhu višeg cilja i kako smo sposobni u roku od tjedan dana prikupiti nekoliko milijuna kuna za liječenje curice koju većina od nas nikada nije vidjela. Ali zašto kod nas u Hrvatskoj sve na kraju ispadne negativno? Ne mogu to nikako shvatiti. Stalno čitamo o optužbama, ubojstvima, krađama, malverzacijama, a lijepe životne priče toliko su rijetke.
Pa ako nigdje drugdje, ovdje će se pisati lijepe priče, spominjati pozitivni napori onih koji zaista imaju u cilju dobrobit građana. Uzmimo za primjer Zakladu Ana Rukavina. Toliki napredak u posljednjih nekoliko godina stvoren je upornošću onih koji su svoju tugu zbog gubitka voljene osobe, pokojne Ane, pretvorili u borbu za tuđe živote. Registar dobrovoljnih darivatelja iz dana u dan je sve veći i broji sve više onih koji su spremni pomoći. Ma oni nemaju ništa od toga, nikakve direktne koristi, ali znajući da nekome možete dodijeliti priliku za život, doslovno, sasvim je dovoljno da odlučite sudjelovati. Na takav bi način svi mi trebali razmišljati, pogotovo oni koji u rukama drže ogromnu moć.
Zamislite samo kako bi nam lijepo bilo da svi političari, kojima smo mi dali tu moć, odluče iskoristiti ju u korist svih građana Hrvatske. Gdje bi nam kraj bio? Možda u Brazilu, ha? Da, nogomet je naprosto neizbježna tema. Svi pričaju o tome kako smo dobili mogućnost otvarati Svjetsko prvenstvo i to protiv velikog Brazila. Jeste li i vi primijetili kako se s “velikima” uvijek borimo snažnije, kako smo uvijek bolji kad nas se podcjenjuje? Tako će biti i na toj utakmici.
Sigurna sam da će svih naših 11 igrača ostaviti srce na terenu, jer to je ono po čemu smo poznati. Eto nažalost, malo je lijepih priča trenutno. Osim izoliranih primjera, ako pratimo aktualnosti, možemo raspravljati samo o mržnji i podjeli, čak i u ovo blagdansko vrijeme. I to će se jednom promijeniti, sigurna sam, jer mi nismo zli ljudi. Mi smo samo kolateralne žrtve teškog vremena, vremena koje će jednom biti iza nas. Dotad, bitno je da se ne damo uvući u negativu, i da ostanemo pozitivni. To nam stvarno nitko ne može oduzeti.
