Autor:: Marin Knezović, ravnatelj Hrvatske matice iseljenika 6/30/2015 12:40
Priznajem. U stranačku sam se politiku uključio zbog Franje Tuđmana. Bio sam sit njegova autoritarna načina vladanja, ksenofobnih ispada, krkana koji su se pod njegovom zaštitom obogatili, njegove politike prema Bosni i Hercegovini.
Mislio sam: ‘Da mi je samo vidjeti kako Tuđman i HDZ silaze s vlasti u Hrvatskoj pa mogu umrijeti.’. Kratko i jasno – u SDP nisam ušao zbog nekih socijaldemokratskih vrijednosti već zbog toga što sam tu stranku doživljavao kao najizglednije sredstvo za smjenu HDZ-ove vlasti 90-tih godina. Samo treba Tuđmana ukloniti s političke scene i sve će biti bolje.
Bio sam, dobrim dijelom, u krivu. Društveni problemi Hrvatske krajem 20. stoljeća bili su greška u sustavu, odraz mentaliteta koji blagonaklono gleda na lopovluk i koji iskazivanje netrpeljivost prema drugačijima doživljava kao temeljnu slobodu. Tuđman je više bio posljedica nego uzrok.
1990. je bila godina mog najvećeg političkog razočarenja. Tada sam bio siguran kako će vlast u Hrvatskoj preuzeti moje srednjoškolske političke ikone – Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo. Tuđmana i njegov pokret doživljavao sam kao pregrijane političke marginalce u razini Hrvoja Šošića i Dobroslava Parage. Neće oni nikada biti ni blizu vlasti. Kako sam se prevario. Smatram kako bi Hrvatska bila bolja zemlja da su je početkom 90-tih vodili Savka i Tripalo. Kada to tvrdim zapravo u osnovi griješim. Kao povjesničar ne smijem razmišljati na način: ‘Što bi bilo kad bi bilo.’. Povijest dozvoljava zaključivanje samo na temelju, koliko toliko, vjerodostojnih činjenica.
Jedna od ključnih činjenica jest da se Hrvatska pod Tuđmanom obranila od puno jačeg protivnika tijekom oružanih sukoba u prvoj polovici 90-tih. Tako je, na jedan težak i doslovno krvav način, osigurala svoju državnu suverenost kao osnovu daljeg društvenog razvoja. Ja bih u toj osnovi puno toga mijenjao, no ona je povijesna datost kojoj ne mogu izbjeći. Tako je Tuđmanovo doba ključno za Hrvatsku u kakvoj živimo i u kakvoj ćemo živjeti.
Tuđman je jedan od otaca domovine. Očevi su često problematični. Piju, tuku suprugu, ne brinu se za djecu ali ipak ostaju očevi. Svi su ‘hrvatski očevi’ izraženih mana govorili mi o Tuđmanu, Titu, Radiću, Strossmayeru, Starčeviću,… No, da nisu imali i brojnih vrlina ne bi danas bilo Hrvatske.
Kada branim Tita zalažem se za selektivni pristup njegovom djelu i životu. U prvi plan guram antifašizam i modernizaciju društva, a u drugi plan stavljam masovne likvidacije poslije drugog svjetskog rata i obračune s političkim neistomišljenicima. Zašto Tuđman ne bi imao pravo na takav pristup?
Vladina podrška inicijativi za imenovanje zagrebačke zračne luke po Franji Tuđmanu ima još jedno vrlo važno obilježje. To je spremnost da se priznaju povijesne zasluge svojih političkih suparnika, to je spremnost da se izađe iz vlastitog rova pa i po cijenu opasnosti od mogućih mina. Dok HDZ nudi vječni rat oko temeljnih hrvatskih povijesnih vrijednosti SDP nudi trijeznu snošljivost i prihvaćanje činjenica. Ogromna razlika.
Autor teksta je bivši gradski zastupnik u Gradskoj skupštini Grada Zagreba i trenutni ravnatelj Hrvatske matice iseljenika. Svi izneseni stavovi su njegovi osobni. Tekst je ustupio sa svoje stranice marinknezovic.info.
