Kako bi djeca dodatno razvijala kognitivne kompetencije, a roditelji poticali dvosmjernu komunikaciju, stručnjakinje naglašavaju kako je važno stvoriti kreativno okruženje, koristiti predmete iz svakodnevice te poticati dijete da istražuje kroz igru. Igrajući se, dijete razvija maštu, prihvaća izazove i gradi samopouzdanje te uči kako postoje izazovi koje nije moguće lako savladati. Istovremeno, ovo je prilika i za roditelje da pomognu djetetu razviti afirmativan stav prema vlastitim pogreškama zahvaljujući kojima usvajaju nova znanja i vještine.
„U poticajnom i interaktivnom okruženju djeca lakše uče o svijetu oko sebe, a to uključuje i razvijanje odnosa prema neuobičajenim okolnostima s kojima smo svi suočeni. Kao i roditelji, i djeca se nakon potresa mogu suočiti s depresijom i strahovima koje odrasli, ponekad pogrešno, percipiraju blažima zbog njihove dobi“, ističe Snježana Punčikar.
Djeca imitiraju roditelje, zato je važno da roditelji ostanu smireni nakon potresa. Vraćanje rutinama i svakodnevica na koju su djeca navikla da im dodatan osjećaj sigurnosti. Ne komentiranje situacija poput potresa ispred djeteta umanjit će njihovu uznemirenost.
Ana Štefanec naglašava kako djeca vrtićke dobi nakon potresa mogu pokazivati strahove od odvajanja od roditelja i samoće, nekontrolirano plakati te pokazati pojačanu osjetljivost na zvukove te razdražljivost.
“Upravo je zato kroz igru potrebno razviti osjećaj sigurnosti te interaktivnim aktivnostima ujedno zadovoljiti djetetove individualne interese i potrebe koje će se omogućiti njegov cjeloviti razvoj.“
Kako bi dijete istražilo svoje okruženje i kritički o njemu promišljalo te izražavalo svoja promišljanja i ideje, Punčikar i Štefanec predlažu igru sa svakodnevnim predmetom. Potrebno je izabrati materijale i predmete kao što su to rastresita namirnica (poput brašna), voda i kalupi. Roditelj treba pustiti dijete da samostalno istražuje, mijesi te inzistirati da mu pokazuje što je i kako napravilo. Tijekom igre potrebno je kontinuirano ohrabrivati dijete da izrađuje predmete, tražiti od njega da koristi kalupe te ukazivati mu na moguća poboljšanja. Igra koju Punčikar i Štefanec predlažu kako bi djecu educirali o potresu i dodatno ih umirili je kreiranje sigurnog grada. To uključuje osmišljavanje grada u kojem će se djeca osjećati zaštićeno, njegovih stanovnika, predmeta i zgrada, a cjelokupni proces bit će zanimljiviji ako, nakon što ga osmisle, taj isti grad nacrtaju i oboje.
Uz igre, stručnjakinje savjetuju kako se djecu može smiriti i na način da im se prikladnim jezikom objasni što se dogodilo. Starija djeca donekle su upoznata s potresom jer su bila izložena raznim filmovima ili su o potresu negdje čitali. Mlađoj djeci dobro je na primjeru bajki objasniti situaciju. Potrebno im je i objasniti kako se možemo pripremiti u slučaju idućeg potresa na način da se unaprijed pripremi torba s najvažnijim stvarima u slučaju potrebe za bijegom. Jednostavne fizičke radnje također nisu na odmet kako bi se oslobodili negativnih emocija. Vježbe poput istezanja, lupanja nogama o pod ili skakanje na mjestu dopuštaju i roditeljima i djeci da se oslobode stresa.
Snježana Punčikar i Ana Štefanec zajedno imaju gotovo 45 godina radnog iskustva u području ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Zajedno su 2014. osnovale dječji vrtić Dobro Drvo kojije nositelj projekta Dječji vrtić za skladniji obiteljski život i kvalitetniji razvoj djeteta, a koji se financira sredstvima Europskog socijalnog fonda. Projekt je odobren u sklopu poziva Unaprjeđenje usluga za djecu u sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.
