Trebaju li i u Hrvatskoj pirati pobjediti gusare?

Autor:: Romano Bolković 9/20/2011 18:58

U zemlji u kojoj je svakovrsna otimačina tradicija, vjerujem da nije potrebno dodatno tumačiti razliku gusara i pirata: pirat pljačka za svoj račun, gusar s odobrenjem i u službi države. Neki bi sofist mogao izvesti da je to ujedno i demarkaciona linija današnje hrvatske vlasti i oporbe: vladajući su pljačkaši za razliku od oporbenih licencirani, a piratski individualizam oporbe jasno je odijeljen od kolektivnog gusarenja vlasti.

Građani na ovu podjelu gledaju shizofreno: od izbora do izbora glasuju za birokratiziranost grabeža, nadajući se da ce bezlične institucije i njih ekskulpirati od bezakonja poput onog na Viru, da bi u međuvremenu prešutno odobravali kriminal rebela koji operiraju izvan ograničenja birokratiziranosti modernoga života, sto je najkraći opis tipičnog hrvatskog gradonačelnika.

U predvečerje parlamentarih izbora u Hrvatskoj, pratim prve rezultate berlinskih regionalnih izbora, ćaskajući s Normanom Herbstom, četrdesetogodišnjim adorantom ekstremnih sportova i gorljivim zagovornikom – Piratske stranke. Normi, kucni prijatelj, staloženo mi i strpljivo germanskom artikuliranost objašnjava mnoge fenomene berlinskoga društva, slojevite prošlosti i složene sadašnjosti: izborni uspjeh Piratske stranke – odmah upozoravam: nikako ne Gusarske, kako su u nas nekritički brzopleto dnevni listovi ovu stranku prekrstili – nije najmanja od tih zagonetki.

Stranka je dakle piratska a ne gusarska već i iz uvodnih razloga: slavi individualne slobode, kao svi pirati, a upravo je suprotivu svih zadiranja države u privaciju, sto ce kazati da je susta suprotnost gusarskoj slizanosti s Levijatanom.

Ova njemačka, ogranak je Piratske stranke osnovane u Švedskoj, 2006. godine. Bacite li pogled na njihove stranice, a to je nužno već i stoga jer se stranka obraća urbanom i umreženom biračkom tijelu i mladoj, obrazovanoj i trendovima orijentiranoj publici, na prvi ćete pogled vidjeti da je njihov program sav u jednoj rijeci: sloboda.

Politički analitičari ih podcjenjuju: uspjeh se Pirata objašnjava protestnim raspoloženjem Berlinaca i nezadovoljstvom radom velikih stranaka, no takvo je tumačenje fundamentalno nerazumijevanje političke stvarnosti: Pirati žele biti savjest društva, i kad im predbacuju da nemaju program, oni sa smiješkom odgovaraju: Mi želimo imati kontrolnu funkciju!

Time ti zagovornici izravne demokracije impliciraju i krizu medija prispodobivu gusarskom povezanošću s vlascu, upirući prstom na istinsko poprište borbe: Internet. Težište je njihova programa borba za reformu zakonodavstva koje regulira intelektualno vlasništvo i autorska prava te bolja zaštita osobnih podataka i općenito privatnosti u doba globalne komunikacije i društvenih mreža.

Demokracija treba anonimnost, slogan je Piratske stranke.

U borbi s Velikim Bratom i sofisticiranim metodama biometrijske kontrole ovaj je stav samorazumljiv. Zanimljivo, no i u Hrvatskoj je u vrijeme osnutka ove stranke blogerska skupina Patoblogera u svome manifestu formulirala ove stavove: “To je nevjerojatna prednost neta: ne ta, očita, da možemo biti mnogi, nego ta da možemo ispitati krajnje mogućnosti nekog stava, iživjeti puninu egzistencije određenog svjetonazora. Jeste li ikada osjetili da nemate sudbinu? Je li vam ikada palo na pamet da i kao bez-lični možete biti osoba?Jeste li ikada zaista odlučili propitati tko ste i u što vjerujete, što zastupate? Pokušajte!“

U programatskom postu „O usudu i identitetu“, legenda hrvatske Mreže, Car Nemanja, piše: „ Nadalje, Patoblogeri se trajno moraju odreći identiteta iz tzv. stvarnog života. Njihova privatnost je izlišna izvan virtualnog svijeta pseudonima. Ovo je od gotovo presudne važnosti. Patoblogeri zapravo i nemaju nikakvog identiteta čak ni unutar cyberspacea: imaju samo niz nickova/maski, koje nisu tu da skrivaju istinski identitet, nego njegovo nepostojanje! Maske ne skrivaju ništa, nego skrivaju baš to ništavilo.“

Očito, Hrvatska je spremna za Piratsku stranku.

Nakon svih gusarskih.