Autor: Valentina Jarnjak Glavaš 11/23/2011 15:02
Možda nije u redu, možda nije najetičnije, ali u ovom tekstu bih se odmah na početku ogradio. Budimo fer i priznajmo da je Cibona prošle godine bila samo jedan mali korak od propasti. Dovoljno je reći da je i ovaj narod koji je upao u kolektivnu letargiju radio akcije ”za spas Cibone”. Na kraju je Cibona spašena, a ove godine je i račun kluba odblokiran.
Uspjeh ne dolazi preko noći
I, lijepo je krenula sezona. Dobila se pozivnica za euroligaške kvalifikacije, u prvom kolu se pobijedio Cholet, ali je Lietuvos Rytas na svom terenu bio bolji i Vukovi su otišli u Eurocup. Vjerojatno i bolje za njih da su se našli u tom društvu jer godina iza njih bila je katastrofalna i ako se žele postepeno i normalno vratiti na ono što je nekad bilo bolji izbor definitivno je bio Eurocup.
ABA liga u to vrijeme nije još bila krenula, ali već se tada znalo da će ova sezona biti bolja od prošlogodišnje. I bit će, ali bit će to još jedna sezona koja neće zadovoljiti navijače ovoga nekad slavnog kluba, brenda, kako volimo tepati.
Uspjeh ne dolazi preko noći, svima nam je jasno, a i ako dođe preko noći znamo da takav projekt dugoročno nije isplativ. Kad tad će netko povući svoje ulaganje, kad tad će ponovno doći do toga da moramo raditi nove akcije ”za spas Cibone”.
Obnovljen stacionar
Uprava kluba, Zdenko Antunović, Slavko Kojić i Ivica Lovrić, su dovoljno pametni i zreli da shvate da se preko noći ne može stvoriti sasvim novi klub. Ne može se stvoriti Cibona kojoj će ulazak u TOP 16 Eurolige biti kao reći ”dobar dan”.
Treba graditi iz temelja. Od čistačice pa sve do vrha. Treba se znati tko što radi i tko je potreban, a tko ne. Zasad, budimo iskreni, uprava radi dobar posao. Jedan dio posla su napravili, vjerojatno i onaj najteži, a to je otpis duga. I stacionar za mlade igrače je obnovljen i predstavljen i vjerujte da izgleda jako dobro.
– Trebali ste ovdje doći prošle godine jer ovo sad je vila s pet zvjezdica – riječi su to Marka Prolete, stanovnika stacionara posljednjih pet godina, nakon što smo dva tjedna nakon otvaranja posjetili stacionar. Pa eto, ako ne vjerujete nama, vjerujte njemu, on je najkompetentniji da ocjeni stanje.
Šef omladinske škole je Josip Sesar, a sportski direktor kluba je Nikša Prkačin. Vraćanjem legendi u klub dalo se do znanja da, osim što se misli na legende kluba, se želi napraviti određena selekcija i u vršku kluba.
Prkačin je odradio vrhunski posao
Financijama će se baviti oni koji o tome najbolje znaju, a oko košarke neka brinu bivši igrači, ljudi koji znaju svoj posao, oni koji košarku imaju u malom prstu. I to je ispravan put, jedini ispravan put.
Ipak, osobno se ne mogu oteti dojmu da je -63 razlike u tri utakmice od klubova koji nisu u gornjem europskom domu ipak previše. Košarku pratim cijeli svoj život, a -63 nam govori da to nisu bile utakmice u kojima je Cibona bila imalo konkurentna, naprotiv.
Istina je i da je selekcija igrača rađena u nikad gorim trenucima za Cibonu. Ne sumnjamo da je postojalo igrača koji su zbog financijske slike u posljednji trenutak rekli sudbonosno ”Ne” Ciboni. Bilo je i takvih. Neki su tražili previše novca, neki su se bojali za svoje plaće. Mnogo je razloga, ali roster Cibone je, ruku na srce, sasvim solidan i tu se vidi da je Nikša Prkačin napravio vrhunski posao. Za onoliko novca koliko je imao na raspolaganju napravljena je odlična ekipa.
Tko je kriv?
Roster nije za Euroligu, ali nije ni za rasprodaju ugleda protiv Gravelinesa. Ne smije se dogoditi da u svom hramu košarke Vukovi dožive blamažu, da ne koristimo neku lošiju riječ.
Pa tko je onda krivac za neuspjeh? Teško je pokazati prstom na jednog čovjeka, ali nekako uvijek glavni dio krivice mora snositi trener, konkretno u ovom slučaju bi to bio Joke Vranković.
Vranković je s momčadi uoči kvalifikacija za Euroligu proveo nešto više od deset dana jer je imao obvezu s reprezentacijom u Litvi. Ne znamo kako bi to izgledalo da je reprezentacija prošla skupinu i koliko bi tada bio s njima, ali bazične i osnovne pripreme trener nije mogao biti s njima. I već na početku sezone je u minusu zbog toga. No, Joke se iskazao u sezoni prije, malo je podigao Cibonu i to je bila velika stvar i u tom trenutku mijenjati trenera bi mogla samo neznalica.
Vratimo se na trenutak na ovu epizodu s reprezentacijom. Prvi put otkad je Hrvatska neovisna naša košarkaška miljenica nije prošla skupinu, a prošla je, vjerovali ili ne, Finska. Košarkaški ”amateri” su bili ispred nas. U Litvi je naša reprezentativna košarka dotakla dno.
Ne želimo gledati blamaže u Draženovu domu
Kad sam jednom prigodom pitao direktora kluba Zdenka Antunovića je li reprezentativni neuspjeh uzdrmao trenersku klupu Vrankoviću u klubu rekao mi je:
– Ne, zašto bi? Dok god Vranković ima uspjehe s Cibonom, a moramo priznati da je prošle godine imao, on će biti naš trener.
I bio je u pravu. Ipak, jesu li tri poraza u posljednje tri utakmice i -63 u te tri utakmice i dalje uspjeh ili je vrijeme da se Cibona i Vranković rastanu? Ne znamo. Uprava kluba je tu da odlučuje o takvim potezima, ali jedno je sigurno – nikad više ne želim doći na utakmicu u Draženov dom i gledati Vukove kako gube 30 razlike od momčadi koja nije europski vrh, a siguran sam da to ne želite ni vi.
