Autor: Ivana Šimac 1/22/2014 15:54
Stipe Tokić je i sam bio nogometaš pa nekako ne čudi da je poslovni put napravio upravo na temelju svojih nogometnih iskustava. Igrao je u Interu, Cibaliji, Rijeci, pa i u niželigašima poput Španskog i Prečkog, ali je ipak pala krajnja odluka da znanje prenese na nove generacije zagrebačkih nogometaša. Baš kao u ozbiljnijim klubovima, naglasak je stavio na omladinski pogon.
– Imamo stvarno svih godišta. Od onih kikaća i limača koji imaju manje od pet godina, pa do onih koji već ulaze u pubertet, od 12 do 18 godina. Počeo sam nakon odlaska iz nogometa zbog zdravstvenih razloga, ali znao sam da ga ne mogu u potpunosti izbaciti iz života. Osnovao sam vlastitim sredstvima školu nogometa, a danas brojimo nekoliko tisuća polaznika koji su prošli kroz moju školu. U međuvremenu sam ostvario i dobru suradnju s Englezima, pa naši klinci znaju i otići u engleske klubove na probe, što im dobro dođe zbog iskustva – ispričao nam je Tokić, koji nas je dočekao u sportskim prostorijama NK Bubamare, koji je ispunjen pokalima s raznih nogometnih natjecanja diljem Europe.
Kaže kako svaki pokal ima svoju priču, ali uvijek postoji ona jedna nezaboravna. Pokušali smo saznati koja je to priča koju i danas prepričavaju na treninzima i druženjima.
– Bilo je to na turniru u Švedskoj, Gothia Cup u Goteborgu. Pred čak 55 tisuća gledatelja nastupalo je ukupno 118 momčadi u kategoriji U-11 iz 74 države. Tada smo 2011., baš kao i godinu prije, osvojili treće mjesto i mislim da je to naš najveći uspjeh – prisjeća se Tokić.
Nakon toliko godina rada i ulaganja u podmladak zagrebačkog nogometa, nije teško povjerovati kako su neki od naših prvoligaških imena prvi puta loptu prema golu uputili upravo pod Tokićevom trenerskom palicom.
– Trenirao sam primjerice Zeleniku, koji je danas golman Dinama. Trenirao sam i igrače Dinama koji su na posudbi u Lokomotivi, Karlo Bručić i Filip Mihaljević. Trenutno je isto dosta perspektivnih igrača u klubu – nastavlja osnivač Bubamare.
Popričali smo i s nekim novim generacijama koje obećavaju. Ovaj golman možda će u ne tako dalekoj budućnosti zamijeniti Zeleniku ili čak Pletikosu. Neki su prve šuteve na gol napravili u Bubamari i dan danas zabijaju za isti klub.
– Bio sam u engleskom klubu Nothinghamu. Bilo je to veliko iskustvo za mene, jer su me primjetili kada smo bili na jednom natjecanju u Londonu. Ali tamo je hladno – kroz šalu nam je priznao Matko Mitić.
Ono što neće izgubiti kao nogometna tradicija je jednostavno poistovječivanje nogometa kao muškog sporta. Međutim NK Bubamara i tu razbija stereotipe.
– Istina je da se za nogomet većinom interesiraju dečki, ali mi smo u klubu počeli trenirati i cure. Ne treba tu raditi predrasude kako su slabije lili lošije u tom sportu, nego djeci treba dozvoliti da se bave onime što ih interesira – zaključuje Stipe Tokić.
Smatrali mi to pomalo pogrešnim ili ne, primjeri iz svijeta nogometa govore kako igrači u prvim godinama puberteta već trebaju biti izgrađeni i gotovi. Za to se trebaju pobrinuti treneri koji na ovaj sport gledaju kao na struku koja je odgovorna za jednu veliku industriju. Zato je možda najbolje prepustiti se u ruke najboljih već na samom početku.