Autor: Boris Cvetković 7/19/2010 0:53
Tomislav Tomašević, današnji predsjednik Zelene akcije te jedna od najistaknutijih ličnosti prosvjeda udruzi se priključio kao srednjoškolac, prije punih 12 godina. Kao Zagrepčanin rođen u Petrinjskoj, tijekom mladosti selio se najprije u Zapruđe, zatim u Veliku Goricu te natrag u centar grada. VII. Gimnaziju završio je kao odličan učenik te sa 16 godina zakucao na vrata Zelene akcije. U narednom periodu prošao je cijeli put od aktivista, preko voditelja projekta pa sve do predsjednika.
– Matematika, biologija, kemija, sve je to meni bilo isto. Na kraju su ipak prevagnuli društveni predmeti te sam se ubrzo počeo zanimati za održivi razvoj. Bio sam dosta aktivan i u udrugama mladih pa me Mreža mladih Hrvatske, odlukom većine izabrala za predsjednika. Krajem 90-ih sam sudjelovao i borbi za radio 101, kao i u sindikalnim prosvjedima. Dosta me zanimala zaštita okoliša, a kako sam tražio nešto slično Greenpeace-u priključio sam se Zelenoj akciji – ističe Tomislav Tomašević.
– Od 2001. do 2004. bio sam i međunarodno dosta aktivan, pa sam izabran za savjetnika UN-a Programa za zaštitu okoliš za područje Europe, a to je počasno mjesto. Danas sam jako sretan što sam s ljudima iz Zelene akcije- objašnjava svoj životni put danas 28-godišnji Tomislav Tomašević.
Šok u slučaju pješačka zona
Pokretanje slučaja Varšavska, počelo je 2007. godine kada su u Zelenoj akciji saznali da će se zbog Horvatinčićevog projekta ukinuti zabrana gradnje novih garaža u samom centru Zagreba i time stvoriti prometni kolaps. Pravo na grad je ponajviše smetala otimačina javnog prostora kao gradskog resursa, a GONG se, kako ističu aktivisti, pridružio zbog netransparentosti cijelog postupka, u kojem nisu sudjelovali građani.
– Bili smo u šoku. Nismo vjerovali da je tako nešto moguće, a onda smo još saznali i da u Anketnom povjerenstvu sjede predstavnici Grada. Dotok još većeg broja automobila u centar na koncu bi usporio promet, a Zagreb ima samo nadzemnu infrastrukturu. Druga stvar je bila to što se u gradu već 30 godina nije širila pješačka zona, za razliku od ostalih europskih metropola, a ovako su je htjeli još i smanjiti. Sve je počelo kao loš projekt, ali ovo je bio presedan u uzimanju prostora građanima – objašnjava predsjednik Zelene akcije.
Borba za Cvjetni započela je svom žestinom i okupljene su udruge angažmanom na svim razinama počele privlačiti građane na svoju stranu. Aktivisti danas ističu da je ključ uspjeha bila kampanja kojom je skupljeno 55 000 potpisa, čime su shvatili da imaju potporu građana. U okupljenim udrugama su najprije odlučili kreativnim akcijama mobilizirati aktiviste.
Sami protiv 100 milijuna eura
– Čini mi se, da su nam građani prišli jer nisu željeli dopustiti da se njihovo mišljenje, iskazano kroz peticiju ignorira. Mi, pak, nismo mogli ignorirati 55 000 potpisa jer bi ljudi time izgubili vjeru da se nešto može mijenjati, a mi mogućnost da ih u budućnosti mobiliziramo oko drugih problema. S jedne se strane tako našla pješačka zona, a s druge interes od 100 milijuna eura.
– Upornost je ona najvažnija stvar koju smo imali i zato smo sve ovo i postigli. Kad te bace na dno moraš se pridići. Ali i oni s druge strane su dosta slični nama, jer i oni su dosta uporni – dodaje Tomašević.
Put do pravednosti u koju vjeruje, ali i neprestana borba sa ‘onima na drugoj strani’, ostavila je traga i na predsjedniku Zelene akcije.
– Nije mi baš lako u zadnje vrijeme. Obitelj se brine da će me netko pretući ili da će mi se dogoditi nešto još gore od toga, ali ja ne mogu razmišljati o tim stvarima. To je kao kada voziš bicikl, moraš ići dalje ili ćeš pasti. Kad bi sada stao, bacio bi u vodu sve ono u što vjerujem. A s druge strane, tu je opet i onaj pojam, građevinska mafija – ističe nadalje Tomašević.
Ide se do kraja, pa makar propali
– Kako preživljavam sve ovo? Pa, nadaš se da ovaj stres neće trajati unedogled i da sve ima svoj kraj. Sa svakim ulaskom u televizijski studio dobivam novi grč u želucu i zato su mi smiješne izjave Marine Matulović Dropulić da ovo radimo kako bi bili medijski eksponirani. Teško je kad te mediji oblate i kada na kraju sveg truda dođe još jedna nova tužba. Kao vođa jedne od udruga, stalno sam na vjetrometini ljudskih mišljenja, a neki se i ne slažu s nama.
– Mislim da je beskompromisnost onaj drugi faktor koji nas drži i zbog toga smo i privukli građane na svoju stranu. Nismo kalkulirali kod odluka. Ide se do kraja i gotovo, pa makar propala cijela Zelena akcija – dodaje Tomašević.
Pravo na gradParalelno sa Zelenom akcijom, u Zagrebu se razvijala još jedna grupa mladih ljudi proizašla iz široke platforme nezavisne kulturne scene. Bila je to grupa od 200-tinjak osoba složna u suprotstavljanju načinu raspolaganja prostim resursima Zagreba. Ponajprije su bili nezadovoljni načinom na koji se odgađa upravljanje industrijskom baštinom, koja tako propada, da bi je na kraju preuzeo unaprijed dogovoreni investitor. Okupljena je mladež ubrzo prešla u sljedeću fazu.
Željeli su se, naime umiješati u pitanje nestanka javnih površina te su upravo na projektu Cvjetnog odlučili pokazati sve negativne aspekte, kako oni to nazivaju, ‘otimačine i zlouporabe prostora’. U javnost se tada, po prvi puta značajnije začulo ime Teodora Celakoskog, inicijatora i današnjeg predsjednika udruge Pravo na grad.
– Ma, presudilo je to što sam gledao kako se negativni globalni procesi spajaju sa lokalnima te nas osuđuju na pasivnost. Zato smo mi aktivisti u ljeto 2009. odlučili osnovati udrugu Pravo na grad – ističe Teodor Celakoski.
-Udruga je krenula i uspjela privući građane iz četiri razloga. Kao prvo, radili smo više od četiri godine i bili ustrajni. Zatim smo akcijama i performansima u javnosti stvorili upečatljivu medijsku sliku. Fokus smo stavili na Varšavsku i javno dobro, čime su ljudi dobili osjećaj da se i njima nešto uzima, a platformu akcije smo napravili sa stručnjacima, javnim osobama, aktivistima te dvije stabilne organizacije, Zelenom akcija i Pravom na grad – dodaje Celakoski.
Teodor Celakoski je rođen 1971. u Ohridu u Makedoniji, iako su mu roditelji upoznali te živjeli u Zagrebu. Nakon osnovne škole upisao je Centar za kulturu, a nakon toga i fakultet Filozofije te Komparativne studije. Osobni život, kao i ostali aktivisti ne voli isticati. U posljednjih je 10-ak godina sudjelovao u cijelom nizu projekata te je jedan od osnivača Multimedijalnog instituta MaMa, kao i inicijator Operacije grad u tvorničkom kompleksu Badel.
Ipak, borba za Varšavsku nije ispala nimalo jednostavna, a stres i medijski pritisak promijenili su i samog Celakoskog.
– Da smo nešto napravili postao sam svjestan prije dvije godine kada su se tri umirovljenika, svaki sa svojim stavom intenzivno posvađali ispred zalogajnice na Kaptolu. Na prosvjedu 2008. izašlo je 4000 ljudi, a to je bilo više negoli smo očekivali. Onda sam zapravo dobio onaj osjećaj da se stvar pokreće.
– Građani danas, uglavnom reagiraju pozitivno na naš prosvjed, ali ja niti pohvale niti pokude zapravo ne uzimam k srcu. Mislim da je to neka vrsta obrambenog mehanizma. Kao hodajuća medijska meta postao sam, naime, puno oprezniji. Sve vidim kao potencijalni napad, jer gdje god da se pojavim, 20-30 posto ljudi će rasuditi automatizmom, bez obzira što rekao. Također, umor i pritisak u meni nakratko mijenjaju i moju percepciju samog sebe.
– Što se sigurnosti tiče, oni koji su mi bliski, se brinu za mene na način na koji se ja ne mogu brinuti za sebe. Preko toga osjećam i da je sve ovo nešto. Mislim da mene više muči odgovornost za sigurnost drugih ljudi, a tu osjećam i grč i strepnju – ističe predsjednik Prava na grad.
Tjelima na policijski kordon
Pobuna koju su postavili Zelena akcija i Pravo na grad povukla je za sobom cijeli niz ljudi koji se nikada nisu isticali, ali i ljudi koji su odlučili buntom pokazati što misle o gradu u kojem žive te ljudima oko sebe. Nova lica koja su preko noći osvanula na prvim stranicama novina, portala, ali i udarnim minutama dnevnika pokazala su svu širinu otpora.
– Glavni razlog zašto sam se priključio je taj što mi se ne sviđa i ne želim živjeti u ovakvom društvu. Nisam bio od početka uključen, ali odluka da će se rušiti pješačka zona u meni je prevagnula – ističe aktivist Dražen Šimleša, 34-godišnji doktor Sociologije i asistent na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar.
– Varšavska je postala i ‘ljepilo’ za širi krug nezadovoljnih građana te je na sebe ‘naljepila’ i ljude koji su iziritirani drugim stvarima. Naše je roditelje stari sistem tukao, a zatim su ih 90-ih tjerali da gledaju u pod.– Ali, ovo je neka nova generacija mladeži. Neopterećeni su prošlošću i ne boje se stati pred kordon policije. Stasali su u nekom novom svijetu, a ja u očima im vidim odlučnost i želju. Nešto sam stariji od većine aktivista i mogu reći da ovako nešto 90-ih nije bilo moguće.
Bunt protiv tajkuna i birokracije
Dražen Šimleša, inače predaje globalizaciju u Centru za mirovne studije. U raznim je udrugama aktivan od polovice 90-ih, a prvi je puta ustao ‘za grad’ u blokadi Gundulićeve ulice 2008. godine. Trenutno radi na izgradnji Ekološkog edukacijskog centra u okolici Zagreba. Kao aktivist, postao je istaknuti član bunta protiv Hoto grupe, a danas ističe da u organizaciji prosvjeda postoji 10-ak ljudi koji danonoćno rade na projektu.
– Vjerujem u ovu priču i mislim da je u Hrvatskoj potrebno više ovakvih akcija. Kako god ona završila, ova se snaga mora iskoristiti za razbijanje partijskokratskog sustava koji je užasno poguban za naše društvo. Većina poduzetnika, kao da živi u nekom svom svijetu i veliki je uspjeh što se inicijativi priključilo toliko mnogo građana, od onih zaposlenih do umirovljenika – dodao je Šimleša.
Podrška javnih osoba
Aktivisti nisu jedini koji su se digli na noge istog trena kada je objavljena odluka o napadu bagera na dvije zgrade na Cvjetnom trgu 2007. godine. U krugu kulturno-umjetničkih ličnosti, gdje su aktivisti oduvijek imali jaku podršku, u javnost je posebno istupila glumica Urša Raukar.
– Digla me činjenica da će rušiti dvije kuće koje čine urbanističku cjelinu, a jedna od njih nosila je spomen ploču Vladimira Vidrića. Bio je početak siječnja i kroz 5-6 dana sam organizirala recitiranje Vidrićevih pjesama na trgu.
– Danas mi ljudi iz kulturno-umjetničkih krugova daju još jaču potporu nego prije, a tu je naročito mnogo poznatih ličnosti. Javni angažman uvijek nosi dio ljudi koji se slaže s nama, dio koji se ne slaže i dio nezainteresiranih koji me doživljavaju kao čudakinju koja se stalno nešto buni – objašnjava Urša Raukar, glumica ZKM-a.
Raukar se ubrzo nakon prvih akcija povezala sa Zelenom akcijom i Pravom na grad kojima pripisuje ogroman značaj u cijelom procesu otpora. Danas smatra da su Zelena akcija i Pravo na grad napravili užasno puno i da su građani shvatili da je sve ovo zapravo ‘žderanje’ prostora u Zagrebu, ali i cijeloj Hrvatskoj.
– Nije istina da se ne može, može se. Smatram da sam se i ja promjenila. Nisam mislila da ću doživjeti da me hapse, niti da me blate na naslovnicama novina. Ali čovjek u takvim situacijama postaje čvršći.
– Ne razumijem kako netko može ove mlade ljude zvati besposličari, kad dolaze ovdje sa knjigama kao redoviti studenti. Divno je vidjeti na djelu novu generaciju koja vjeruje u bolje sutra i ne boji se borbe za opće dobro, a ne samo za vlastitu korist – dodala je Raukar.
