Autor:: Josip Kregar 5/24/2010 11:04
Tko plaća zaštitare u Varšavskoj? Sitnica i nevažno pitanje? Dobro možda je važnije pitanje što i od koga oni čuvaju gradilište. U novinama čitam da ih plaća HOTO grupa. Kako to kad je gradilište investicija grada Zagreba? Imaju li suglasnost grada za to da ”čuvaju” javnu površinu? Ili ih možda plaća Grad? Zašto bi ih plaćao kad javnu površinu čuvaju prisutni policajci? Sitnica? Pričekajte do kraja teksta.
Možda to nekima koji ne razumiju nije jasno što je problem. Dakle – rampu u Varšavskoj ulici gradi grad Zagreb. Grad Zagreb je investitor, HOTO grupa povaljuje se u ulozi ”osiguravatelja sredstva” – ne investitora – što u konkretnom slučaju znači da će naći sredstva kojima će grad platiti izvođača, a potom će ih grad vratiti (uvećana za kamate) HOTO grupi. Grad će platiti prema ugovoru i eventualni PDV umjesto investitora te će dakle izbjeći porez (Gospodine Šuker javite se!). Malo komplicirano.
No zamislite kako bi to bilo da vama kao investitoru banka koja vam je dala kredit šalje zaštitare na gradilište bez vaše suglasnosti, dozvole ili poziva? Tko plaća zaštitare? Tko je naručio njihovu uslugu? Ako nije Grad kao investitor, što oni tamo rade? Koga slušaju i koga štite? Istina sjede tamo jadni bez potrebe, no nisu krivi ti ljudi koji od nečega moraju živjeti, već tko ih plaća i koga štite.
Ako ih plaća Grad odgovor je još sramotniji. Tada je jasno da je njihov nalogodavac gradonačelnik, jer nitko drugi to nije mogao naručiti, sklopiti ugovor i naložiti zadatke. Međutim, gradonačelnik se drži kao da se to njega ne tiče i kao da u tome on nema što reći. No on je, nikakva ranija skupština, potpisao te ugovore, valjda ne u stanju nesvjesnosti, pod silom ili zabunom. Ako ih plaća Grad, investitor, i umjesto Horvatinčića objašnjenja bi trebao davati gradonačelnik Bandić, a ne braniti se priopćenjima i općom formulom da je sve po zakonu. Tko po zakonu naručuje i plaća zaštitare na gradilištu?
Mislim da je odgovor jednostavniji od navedenih pretpostavki i simulacija. U ovom slučaju ne razaznaje se što je čiji posao i nadležnost. Nema granice interesa između stvarnog investitora i grada Zagreba i gradonačelnika, oni su zajedno i jedno. Investitor je navikao da Grad čini ono što njemu treba, Grad se poistovjetio s investitorom i povredu interesa investitora smatra svojom štetom. Dvije strane: gradonačelnik i poduzetnik povezani su pupčanom vrpcom interesa i njima su te pravne komplikacije nevažne.
To se još bolje vidi u drugom detalju. Danas je objavljeno da HOTO grupa nije otkupila dio vlasništva zgrade u Varšavskoj 6. Oni problem minoriziraju i kažu da se radi o podrumskim stanovima. No zakon je jasan – radi se o suvlasništvu u zgradi i za dozvolu je potrebna suglasnost svih suvlasnika. Svih suvlasnika, a ne stanara. Ustav štiti vlasništvo a ne stanarsko pravo (a kako, to dobro znaju svi vlasnici i stanari nacionaliziranih stanova!). Uostalom tom istom vlasniku već je HOTO srušio drugi objekt oholo prepuštajući da o tome, nakon što je srušeno, vlasnik diže tužbe kada je on postigao svoj cilj.
No ovdje su posljedice još ozbiljnije. Ne mogu se dobiti dozvole za objekt – garažu – koji nema riješene vlasničke odnose. Pa da se radi o tisućinki vlasništva. Tu nema spora o tumačenju. Uostalom zar HOTO grupa nema pravnike i odvjetnike? Pa morali su znati, protiv njih postoji tužba! Zar to nije znalo Ministarstvo graditeljstva, pa moralo je znati jer to piše u žalbama na lokacijsku dozvolu, u žalbama koje je odbilo. Valjda nje proučilo žalbe? To je morao znati i gradonačelnik jer je inače kopanje rampe potpuno neracionalno. Rampa završava na tuđem zemljištu. Naime sve zemljište je u suvlasništvu stanara – dakle i onog koji ne daje i nije dao suglasnost. Naravno da su znali pa stanara su, i njegovu odvjetnicu, desetke puta pitali, molili i tražili za suglasnost. Dakle znali su da im ta suglasnost treba, nudili vrtoglave iznose za nju; i nisu je dobili. Zar je grad netko silom tjerao da ulazi u ugovore o suradnji i gradnji rampe? Zar sve to gradonačelnik nije potpisao?
Štoviše da postoji problem dobro su znali jer se grad Zagreb ugovorom osigurao: Grad Zagreb ne preuzima na sebe odgovornost za nemogućnost rješavanja imovinskopravnih odnosa niti za održavanje predviđenih rokova u njihovu rješevanju. Dakle, svjesno je HOTO krenuo u rizik da ne može tražiti naknadu štete.
Pa ipak krenuli su u ugovore i gradnju. Tražili dozvole za koje su se ograničili na svoje, gradsko zemljište, mada su dobro znali da time nisu riješili spoj tunelom do garaža. Nije grad tražio suglasnost, očito namjerno, za izgradnju rampe do garaže, nije pokrenuo postupak izvlaštenja (eksproprijacije) vlasništva. Investitor je krenuo u izgradnju bez rješenja tog njima sitnog problema, ali pitanja koje ruši sve njihove prijetnje o naknadi štete – jer nama naknade za ono što se nije moglo izvesti. Ovdje se radi o riziku kojeg je svjesno poduzeo investitor, jer ”on je znao ili morao znati” da postoji problem koji nije riješio. Investitora pohvaljujemo za hrabrost, ali u pitanjima postupka i izgradnje hrabrost nije kvaliteta koja se traži. Traži se poštivanje urbanističkih i projektantskih pravila i zakonskih propisa. Nije protivno poduzetništvu tražiti strogo poštivanje postupaka i normi, poštivanje javnog interesa ili privatnog vlasništva. Ne može se sada cendrati o prijetećem bankrotu, kada se uložilo previše uz rizik da svi zakonski uvjeti nisu poštivani, i ugovorom predviđeno da naknade štete nema, kada je investitor bio upozoren (ili 54.000 potpisa nisu upozorenje?). Štoviše i ne radi se o takvoj gruboj nepažnji već gorem: investitor mora znati da konačne suglasnosti zavise o rješenju svih imovinskopravnih odnose i od njega se u tom pogledu traži posebna savjesnost. Grad i ministarstvo imaju izvrsne i jake pravne službe, oni ne daju dozvole ako su neriješene pitanja vlasništva, što znaju tisuće investitora koje su se našle u tom položaju. Ovdje su gradonačelnik i HOTO grupa olako smatrali da se radi o sitnici, olako zaboravili savjete svojih suradnika, zaslijepili se brojkama vrijednosti investicije, ohrabreni time što su imali suradnju državnih tijela, što su žalbe i prigovori propadali, time što su se planovi većinom glasova prilagođavali interesima investitora. Kojim riječima opisati zemlju u kojem se zakon prilagođava trenutnim interesima, u kojem investitori ne poštuju vlasništvo, u kojem grad ulaže 12.000.000 kuna a nije siguran da će ta investicija biti korisna i potrebna. Kako opisati zemlju u kojoj investitor i politička moć kontrolira medije i plače nad tužnom sudbinom investitora koji se ne želi držati zakona.
Sitnica? Najvažnije je to što gromoglasno govore da imaju sve potrebne dokumente, a nemaju, i znaju da ih nemaju. U ovom se pokazuje da nisu Grad i gradonačelnik od investitora odvojene strane, da Grad radi ono što investitor ne želi, da Ministarstvo ne šalje građevinsku inspekciju već se vadi na greške gradske skupštine? Ili želi poručiti da će konačne suglasnosti dati kad sve bude gotove i mimo zaštite vlasništva osobe koja, eto, živi u USA? Pitanje je: je li istina da HOTO plaća zaštitare? Pitanje je: da li suvlasnik zgrade u Varšavskoj 6 uskraćuje suglasnost? To su pitanja je li nešto laž ili ne, a ne koliko to u novcu vrijedi.
Ne radi se o sitnicama već o važnim detaljima koji jasno pokazuju kakva je sprega vlasti i investitora. Što više privatne zarade na račun javnog dobra. Je li sitnica pitati koliko je HOTO grupa platila gradu za izgradnju rampe? Osigurala je sredstva Hypo i OTP banke koja će grad – i to ne sadašnji gradonačelnik – vratiti. Lijepo napisao bi, no ”ljepota” se procjenjuje i po sitnicama. Engleska izreka: ”devil is in the details” možda postane poštapalica našeg poliglota.