Autor: Thomas Bauer 10/19/2011 10:53
Dok cijeli svijet bruji o dihotomiji modernog kapitalizma – pokojnom Steveu Jobsu kao njegovom zenitu te počecima ozbiljnog nagrizanja sustava, o čemu svjedoče protesti na Wall Streetu – kod nas se, s obzirom da svaki Hrvat već u najranijoj dobi postane opterećen poviješću, uglavnom raspravlja o Titu.
Elem, idem odmah u glavu, moje je skromno mišljenje da Titov najveći krimen nisu masovna pogubljenja i progoni za vrijeme rata i poraća. Nažalost, tada je masovno ubijanje bilo pravilo po kojemu su ratovale gotovo sve strane, i uopće se ne želim uvući u tu zafranovićevsko – vukojevićevsku flajšmašinu prerezanih vratova i smrskanih lubanja, nedostojnu modernog medija kao što je internet.
Drugi svjetski rat, klanja i strijeljanja ionako su džoker nomenklature koja ga koristi kako bi narodu mazala oči te redovito lansira morbidne revivale negdje na proljeće – kada dva mjeseca slušamo o Bleiburgu i Jasenovcu, da bi u lipnju na red došao šareni Gay pride, a onda turizam i ljetna sezona. Oligarhija si, a da to nitko ne primijeti, tako kupi pola godine političkog i socijalnog mira. Karamarko, koji sada oportuno žali nad žrtvama Bleiburga, nije se uopće oglasio kada je prostrijeljeni navijač Mario Galić dva sata krvario u podrumu policijske postaje, niti je o tome događaju dozvolio istragu. Toliko o humanizmu i brizi za žrtve.
Ovih sam dana, promatrajući pomalo naporno pop-kulturno naricanje za Steveom Jobsom, zapamtio njegov sjajan citat: “Don’t be trapped by dogma – which is living with the results of other people’s thinking”, te sam shvatio kako su upravo DOGMA i naricanje obilježili dio moga odrastanja. To me potaknulo da napišem svoje viđenje Tita i njegovog nasljeđa.
Naime, imao sam nesreću da pohodim prvi razred baš kada je diktator izdahnuo u ljubljanskoj bolnici i te traume trajno su mi se urezale u pamćenje. Tada sam kao sedmogodišnjak danima začuđeno gledao svoju učiteljicu kako histerično cmizdri i tjera nas, svoje učenike, da cmoljimo za nekim tipom koji nam je bio potpuno stran, u dobi kada je smrt zastrašujuć i potpuno apstraktan pojam.
Jasno, bio je to moj osobni dječački doživljaj, možda su drugi sve doživjeli drugačije, ali ponavljam Jobsa – Don’t be trapped with other people’s thinking.
Kada danas gledam svoje dijete koje je otprilike iste dobi, mučno mi je od same pomisli da mi se mozak tako rano sustavno ispirao priglupom ideologijom te nametnutom tugom zbog kasne smrti nekakvog onemoćalog djedice kojeg uopće nisam poznavao.
Upravo zato su totalitarizmi dvadesetog stoljeća mnogo grozniji od svih barbarstava u povijesti. Zato što su – koristeći moderne tekovine kao što je, primjerice, obrazovanje – pod egidom progresa, nesmiljeno mljeli pojedinca.
Shodno tome, smatram da je Titov najveći grijeh gotovo polustoljetno nasilno nametanje DOGME koja je stvaralo zombije lišene bilo kakve želje za kritičkim rasuđivanjem, a ovu je zemlju koštalo bolje budućnosti. Riječ je o uglavnom uspjelom pokušaju pretvaranja nacije u kolektivistički borgovski veleum koji gazi po individualizmu i kreativnosti, a nagrađuje poslušnost i slijepu odanost. To je, uz prethodnu zločinačku epizodu Pavelićevih kvislinga i budalaša, definitivno najgore razdoblje u bremenitoj povijesti naše ionako prilično sjebane nacije.
Ako mali ljudi komentiraju druge ljude, prosječni ljudi događaje, a veliki diskutiraju ideje, Titova Jugoslavija definitivno nije bila mjesto za njih. U njoj nije bilo prostora za ideje, već tek za jednu ideju.
Prvi dokaz neslućenog utjecaja totalitarne propagande i uspjelog nametanja DOGME sama je činjenica da Tita u Hrvatskoj danas brane pristojni ljudi koji inače slušaju Dylana, plaču nad sudbinom kanadskih tuljana, vole Dalaj Lamu i nose bedževe Amnesty Internationala. I to s prilično nevjerojatnim argumentima.
Ljudi, Tito je bez ikakve dvojbe udžbenički primjer totalitarnog diktatora. Koliko god se vi trudili da ga stavite uz bok njegovim suvremenicima – Churchillu, Kennedyju ili Willyju Brandtu – Titov lik i djelo mnogo su bliže bizarnom Saparmuratu Niyazovu. I tu bi priču o imenovanju trga trebalo završiti.
Ali onda ti, uglavnom solidni ljudi, u potpunom kognitivnom kolapsu, kao krunski dokaz Titove ispravnosti izvuku argument kako je Tita volio i Franjo Tuđman, čovjek kojeg inače preziru.
Aha. Pa upravo to je drugi, još jasniji dokaz totalitarne pošasti. Kako je mišljenje u Eseferjotu gotovo pola stoljeća nasilno formirala DOGMA, preuzeli su je i Titovi politički protivnici. Krunski je dokaz da niti nakon raspada komunizma, u neovisnim i navodno demokratskim državama za vođe nismo dobili nikog drugog doli više ili manje uspjele kopije Tita.
Naravno da Tuđman nije dozvolio da se makne Titov trg, pa čovjek mu je bio idol! Ali kakav je to, pobogu, suludi argument? Taj isti je, primjerice, bez ikakve korelacije s vremenom, od Dinama poželio stvoriti umjetni državni klub po uzoru na svoj Partizan. Je li i to bilo ispravno? Tuđman je politički i ljudski formiran u poslijeratnom Beogradu i njegovo se viđenje osnovnih društvenih vrednota i postulata nije mnogo promijenilo od vremena kada je večeri provodio kartajući po Dedinju.
Treći dokaz totalitarnih nanosondi koje nam trajno ruju glavama činjenica je da ću – zbog DOGME koja ljude mahnito dijeli u tabore kao da je ’43 – nakon ovog teksta zasigurno biti proglašen luđakom, desničarem, klerikalcem, čak i ustašom. Ukratko, totalitarnim monstrumom.
I to ne od bilo koga, već od ljudi koji bi Titovo ime zadržali na najljepšem zagrebačkom trgu, spremno tolerirajući ”sitnice” kao što su partitokracija, militarizam, žestoka cenzura, moralni nihilizam, nasilni kolektivizam, apsurdni utopizam, pseudoznanost, psihologija mržnje, suluda birokratizacija, totalna propaganda, kult ličnosti, da ne govorimo o izmišljenim neprijateljima, povremenom genocidu i preziru prema demokratskim i liberalnim tekovinama.
Ljudi, dajte, molim vas, razmislite još jednom.
Inače, ja mislim da bi taj trg jednog dana trebao dobiti Johnny B. Štulić. Zato što je to mjesto na kojem je često boravio i svirao, i zato što je to čovjek čiji su stihovi bili luč u totalitarnom mraku, koliko god on danas bježao od toga. Njegova je kritika društva, nažalost, itekako aktualna i danas, baš kao i DOGMA.
