Tajne rupe Zagreba

Autor:: Silvije Degen 1/19/2011 14:25

Kažu da je tajna osiguranje za uspjeh, a onaj koji povjerava svoju ili tuđu tajnu izgubi kao čovjek vrijednost.

Tajne starog Zagreba ostale su do današnjeg dana priča koju je posebno voljela obrađivati u svojem knjižnom opisu Marija Jurić Zagorka, novinarka i spisateljica, ali i na određen način osoba koja je istinite priče prenosila na papir da bi ih pretvarala u legende koje su ostale sve do današnjeg dana.

Od romana „Tajna krvavog mosta“ pa nadalje, mnogi Zagrepčani ne znaju da ispod starog Grada Zagreba (Gradec) postoji nekoliko kilometara dugačak podzemni hodnik koji je u vrijeme II. svjetskog rata sagrađen kao sklonište od eventualnog napada.

Izlaz je tog podzemnog prolaza djelomično na Tuškancu, a djelomično na Mesničkoj ulici. Kada smo bili mladi studenti imali smo svoje „rupe“ u koje smo ulazili pa je jedna od takvih gostionica nazvana po bogu podzemlja (Had) i nalazila se u Palmotićevoj ulici. Kada je gradonačelnik dr. Milan Amruš 1908. otvorio tada luksuzni javni zahod, Zagrepčani su ga podrugljivo nazvali „Amruševac“,a taj zahod je doživio i svoju „političku rehabilitaciju. Javni zahod je bio dosta duboko ukopan na Jelačić placu i tek je nedavno izašao iz funkcije pa je zatvoren, a novi je sagrađen u Cesarčevoj ulici. Radilo se o javnom zahodu na Jelačić placu koji je bio prilično duboko ukopan, pa kada je došlo do čuvene pobune studenata protiv Cara iz Beča, student Biljan slikovito je ispred kraljevske konjice ispružio ruku prema javnom zahodu i zavikao građanima Zagreba i pobunjenicama: „Kršćani u katakombe!“. Gotovo sto godina iza toga jedan moj znanac, koji je prvi put došao u Zagreb, kada je vidio „Amruševac“ upitao me: „Da li je to ulaz u podzemnu željeznicu?“

Bilo je mnogo takvih „rupa“, simboličnih gostionica i sastajališta Zagrepčana različitih profesija. Takva je bila i gostionica „Lažni svjedok“ u Amruševoj ulici gdje su se prepričavale ljudske sudbine, a neki su ga nazivali „Fuhrer“ili „Četvorka“, jer su u Zagrebu u to vrijeme postojala tri suda, a ovo je bio „četvrti“.

Kao mladog pravnika zanimalo me gdje su se izvršavale smrtne kazne u Zagrebu, kako prije, a tako i nakon II. svjetskog rata

Pogrešno je mišljenje da je Matija Gubec ubijen i spaljen na Markovom trgu jer su se i vještice, i to dosta kasno u 17. st., spaljivale ispred današnjeg kina „Sloboda“ na kraju Streljačke ulice i podzemne garaže.

Koliko se sjećam neke od smrtnih kazni izvršene su i na Kajzerici, na području današnjeg Velesajma.

Povijest Zagreba je ustvari sjećanje na neke ljude koji su nosioci izgradnje velikih palača i dvoraca u Zagrebu i njegovoj okolici.

Tako je primjerice Ban Jelačić 1844. postavio je Ambroza (mlađi) Vranyczany-Dobrinović, za prvog ministra financija Hrvatske, a on je dao iskovati prvi hrvatski novac. Osim prekrasnih dvoraca koje je kupova u Zagrebu i njegovoj okolini pa sve do Karlovca, Ambroz i njegova obitelj Vranyczany-Dobrinović izgradili su današnju najreprezentativniju palaču na Zrinjevcu (današnja Moderna galerija). Ilirac Ambroz bio je poznat po svojoj tajnovitoj kćerki Klothildi, udana grofica Buratti, koja je postala vlasnica i danas privlačne zgrade Dverce na Gornjem Gradu. Bogatstvo se očito stjecalo preko Ministarstva financija i kasnijeg poduzetništva i ostalo je praktički do današnjeg dana, pa nije ni čudno ako se i u novoj Hrvatskoj ne obogati obitelj prvog ministra financija.

U doba Vranyczanya Hrvatska je pripadala nekoj vrsti Europske unije, naravno, tada se to zvala Austrougarska.

Sjećam se Janka Vranyczany- Dobrinović koji je u novoj Hrvatskoj postao prvi ministar turizma u Vladi RH, a od 1992. bio je veleposlanik u Bruxellu. Kao jedna izvanstranačka delegacija bili smo krajem 1992. primljeni kod njega te me zapanjio svojom elokventnošću i prekrasnom mladom pratiljom koja mu je vjerojatno bila supruga.

Vrijeme prolazi, romani M. Jurić Zagorke sve se manje čitaju, plemstvo zamjenjuje socijalistička buržoazija, a u gradove dolaze sve više ljudi velikih poslovnih ideja, tako da mnogi od njih ni ne znaju što su to Dverci, a još manje tko su bili Vranyczany.

I oni imaju svoje „rupe”, neki u glavama, neki u skrivenim podrumima, a neke rupe pronalaze i u zakonima.

Ovih dana priča mi moj prijatelj javni bilježnik, koji se inače bavi registracijom trgovačkih društva, i smije se kakve je sve njihove nazive morao registrirati. Jedan od zadnjih je slučaj kada su mu došli dvojica poduzetnika te zatražili da se nova firma zove „Šesto čulo“. Kako kaže bio je ugodno iznenađen takvom idejom stranaka, a kad ih je upitao kako se zovu, utvrdio je da se zovu „Jozo Šesto i Ivan Čulo“.

Inače, Dverci koji je Grad Zagreb naslijedio od čuvene vlasnice kontese Klothilde Buratti i koja je oporučno ostavila ovu palaču, a Zagreb je koristi u reprezentativne svrhe, u svojoj suštini u ne tako dalekoj prošlosti predstavljala su stara vrata koja su se otvarala prema donjem gradu i obrocima vinograda, gdje je danas uspinjača. Tu je bila utvrda i toranj Lotrščak u kojem su se često okupljali pijanci, propalice ili kako su ih zvali „ pustahije“. General Ivana Jelačić je 1808. Kulu od Dverca, koja se kasnije nazvala Lotrščakom dobio u zakup.

Danas redovno čujemo u 12.00 sati pucanj topa koji označava točno vrijeme. Kontesa Vranyczany-Dobrinović Klothilda, koja se udala za grofa Burattija, još iz nepoznatih razloga, morala je napustiti Dverce te je iste darovala i otišla u Italiju.

Kontesa Buratti bila je prekrasna žena koja je navodno teško odolijevala udvaračima, a u zadnjoj tajnoj sobi gdje je bila rupa prekrita tepihom bio je prolaz koji je padao na bedeme Grada Zagreba, na kojima su inače sagrađeni Dverci. Sumnjalo se, kako kažu stari Zagrepčani, da se radilo o nekoliko „nesretnih slučajeva“ koji nisu bili dokazani, a radilo se o tome da su neki od udvarača propali, odnosno nestali u tim bedemima.

Naravno da to može biti legenda i priča, ali motiv naglog darovanja Gradu Zagrebu koji nije nikada pokrenuo postupak protiv iste, uvijek dovodi u sumnju priču o Dvercima i prekrasnoj kontesi.

Kako sam dosta često bio u Dvercima koji se sastoji od nekoliko velikih dvorana i posebnih soba u kojem se nalazi veliki kamin, čuo sam priču da je jedan od novijih gradonačelnika, ali ne zadnji, zapalio vatru u kaminu koji nema dimnjak, pa su tako morali doći i vatrogasci. Očito da Dverci imaju čudnu sudbinu.

Danas kada čitam do je blizu 80.000 gospodarskih subjekata, obrta i sl. zatvoreno, proradilo mi je „sedmo čulo“ kada sam pročitao da je u Kozarčevoj ulici riješena tajna soba puna umjetnina od bivšeg premijera Sanadera. Ne znam od koga je trebalo skrivati te umjetnine, a možda bi bilo dobro da su ih skrivali i mnogobrojni poduzetnici, jer kako hrvatski narod kaže „ako postoje rupe u zakonu postoje i u zemlji“.

Za Hrvate inače kažu da su genijalci jer nose u sebi „gen jala“ (zavist), a skloni su i mitologiji.

Kako pišemo „zagrebancije“,a Zagreb je sve više postao grad sekularnosti, u njemu se sve više susreću različite vjere i kulture.

Ne znam da li je istina, ali radi se o jednoj vrlo zgodnoj priči. Priča je o dvojici građana Zagreba, od kojih je jedan Musliman, a drugi Židov.

Naime, došlo je do sudara njihovih automobila, no, kako su obojica bili krivi, složili su se da razmjene dokumente jer nije bilo težih posljedica pa su tako zadovoljno krenuli u prvu gostionicu. Musliman je krenuo ispijati rakiju te kada ispio više od jedne čaše upita Židova:“Kada ćeš ti krenuti s ispijanjem i što čekaš?“ ,a Židov mu odgovori: „Čekam policiju!“.

Na kraju, svi imamo svoje tajne, svoje „rupe“ u kojima držimo te tajne, no, kako sada često čitamo o problemima Sudana, citirat ću jednu divnu sudansku izreku: „Pretjeranom dobrodušnošću nećeš dotjerati daleko!“