Autor:: Boro Vučković 9/6/2010 15:41
Putnički vlak iz Dugog Sela, Sesveta za Zaprešić, Savski Marof dolazi na prvi peron, prvi kolosijek – odzvanja ženski metalni glas Glavnim kolodvorom metropole, i putnici nervozno i napeto čekaju da se vlak zaustavi i da nahrupe na ulaze grafitima išaranog vagona mađarske proizvodnje. Cilj je uhvatiti sjedalo i malo predahnuti do Kustošije, Vrapča, Gajnica i Podsuseda od napornog radnog dana. Dio umornih putnika produžit će do Zaprešića, Zaprešić-Savske, Brdovca, Savskog Marofa i Harmice, i zauzeti nešto preostalih mjesta koje su oslobodili netom izišli putnici. Do Podsuseda je prva zona, odnosno grad Zagreb, a onda počinje druga zona gdje žive oni kojima Milan Bandić nije gradonačelnik, a ”Zagrebparking” im je misaona imenica. No, svejedno će većina njih na pitanje odakle su, odgovoriti – iz Zagreba, osobito ako otputuju dalje od Zagreba – na more ili u inozemstvo. Jednako vrijedi i za putnike prema istoku – Maksimir, Trnava, Čulinec, Sesvete, Sesvetski Kraljevec, pa, do grada Dugog Sela. Putuju mnogi, naravno, i na jug ka Karlovcu ili Velikoj Gorici i Sisku. Tu je i dio putnika koji se iz Zaprešića uputi ka Zaboku u smjeru Varaždina. Sve su to dakle ljudi za koje uobičajeno kažemo da gravitiraju prema Zagrebu. Neke statistike kažu da se svakog dana u Zagreb slije više desetina tisuća ljudi koji stižu prigradskim vlakovima što učiti, što raditi.
”Beži Janke, beži Janke, cug ti bu pobegel… ne buš videl beli Zagreb grad” – popevalo se nekad. Cug je u grad dovozio prigradski puk uglavnom siromašan, radnički ili se takvim čini bez obzira na sir, putar, jajca i krumpir i ostale delicije koje popevka spominje. Danas je drugačije. Od ranog jutra do nekih deset sati dopodne čak četrdesetak kompozicija stigne i napusti Glavni i Zapadni kolodvor, potom se broj vlakova prorijedi, a u popodnevnim satima ponovno po četiri – pet vlakova u satu i tako iz dana u dan.
Mog prijatelja i čestog suputnika Kubu muči već mjesecima što vlak sa Zapadnog kolodvora ponekad krene minutu, dvije ranije nego što piše u voznom redu. U početku mu nisam vjerovao, odnosno bio sam siguran, kao i većina vas, da HŽ može samo kasniti, a nikako uraniti. Kad sam se uvjerio da je Kuba u pravu bio mi je to definitivni dokaz da je HŽ u totalnom raspadu i da je krajnje vrijeme da se u željeznicu uloži neka dodatna lova iz proračuna kako bi se barem popravio sat na Zapadnom kolodvoru. Zgrada Zapadnog kolodvora obnovljena je prije koju godinu i odmah išarana ”netalentiranim” grafitima kao i većina vagona i stajališta. Ružno da ružnije ne može biti. Prije koju godinu obnovljena su neka stajališta koja bi da se uvedu niskopodni vlakovi umnogome olakšala putovanje. Gospodo, drugovi, gradski čelnici odgovorno vam tvrdim, kao osvjedočeni putnik, da nam nisu potrebne nikakve podzemne željeznice i kojekakva predizborna obećanja. Uredite nam postojeće. Ulaganje je manje, i vrlo brzo bismo imali prigodu da se pristojno vozimo. Iskreno, i sad bi moglo biti gore nego što je, ali vjerujte i puno, puno bolje. Deseci tisuća ljudi koji svakodnevno putuju bili bi vam itekako zahvalni i znali bi to nagraditi na izborima. Stranka vlakaša i nije tako beznačajna kako se misli.
To nije stranka bez povijesti. Još je Krleža posprdno spominjao vlakaše kako dolaze iz Pušće-Bistre. A postoji Pušća i postoji Bistra. Pušće-Bistre nema. To je zapravo stanica Pojatno, nešto kao Strizivojna-Vrpolje ili Opatija-Matulji, NovaKapela- Batrina, Borovo-Trpinja. Često je postaja u našim krajevima povezivala dva mjesta i bila na blagodat svih. Nekad je željeznica višestruko ubrzavala život kako to opisuje i Ivo Andrić kad je vlak stigao u Travnik. Danas željeznica usporava život, ali samo u nas. Po Francuskoj i Njemačkoj jure vlakovi i više stotina kilometara na sat. Jeste li iskušali vlak koji naprosto šušti dolinom Rajne ili koji juri francuskim predjelima od Lyona ka Parizu.A ima li išta ljepše nego putovati željeznicom? Za mene je vlak, neka oproste jahtaši i jedriličari po moru i zraku, savršeno putovanje. Čak i ovih dvadesetak minuta od Glavnog kolodvora do Zaprešića iskoristim za malo maštanja uz jednolično kloparanje raspadajućih vagona. Bolje i to nego uzrujavanje vlastitim automobilom zakrčenom ”Bolonjom”.
Vožnja vlakom ne traži mentalnu koncentraciju i dopušta na trenutak da misli pobjegnu između sna i jave, pa i u djetinjstvo. Bio sam u prvom ili drugom razredu osnovne škole. Otac me je za nagradu, ne sjećam se čime sam to zaslužio, jednom odveo da mi pokaže lokomotivu. To je jedina stvarna slika po kojoj se danas sjećam rano izgubljenog oca. Bio sam mu neizmjerno zahvalan što sam zakoračio u parnjaču koja je vukla nekoliko vagona od Požege do Velike. Bilo mi je jedino čudno, sjećam se kao danas, da je lokomotiva bila obrnuto prikačena za vagone, ali objašnjenje vlakovođe da je to svejedno naučilo me kako ne valja zaključivati po prvom dojmu. Gurati i vući počesto daje isti rezultat. Putovanja od Požege, preko Mihaljevaca i Trenkova, do Velike u parnjači bio je doživljaj kojeg i danas pamtim kad se želim sjetiti nečeg lijepog.
Drugi doživljaji koje pamtim iz rane mladosti je putovanje iz Požege u Bašku na Krku gdje je bilo godinama dječje odmaralište i gdje je većina mojih sugrađana prvi put zakoračila u more. Putovalo se od Požege do Nove Kapele, preko Novske i Zagreba do Delnica i Rijeke. Dan i noć. U Rijeci se ukrcavalo na brod preko Crikvenice i Senja do Baške. Pun vagon nemirne djece koje čuvaju dva odgojitelja. Lako je živce izgubiti. Jednom kad smo se vraćali s ljetovanja bila je neka željeznička nesreća u Delnicama i vlak je iz Rijeke prema Zagrebu vozio obilaznom prugom preko Ljubljane. To je stvaralo dodatnu nervozu. U Ljubljani, tek što će vlak krenuti, jedan od nas klinaca panično zaviče: ”Eno, jednog našeg na peronu!” Odgajatelj, nastavnik „fizičkog“ skoči istog trenutka iz vagona, uhvati klinca na peronu i s njim, u zadnji trenutak, natrag u vagon, a vlak je već krenuo. Mali, kroz plač, zausti: ”Kjer je mojo mamco?” Možete si misliti kako se osjećao naš odgajatelj i kako ga je hladni znoj oblio. Tek u Zidanom Mostu je uspio objasniti da nije bila riječ o otmici. Zato nikad u životu, ni za kakvu cijenu, ne bih vodio grupu djecu na izlet ili putovanje.
Nisam volio ni prvu slovensku stanicu Dobova. Tu i danas vlak stoji neopisivo dugo jer su, kako su mi objasnili stručnjaci, različiti elektrosustavi željeznica Hrvatske i Slovenije. I lokomotive se moraju mijenjati, a to traje. Uvijek ti Slovenci izmisle nešto kako bi se razlikovali od Balkana. E, zašao sam, i ne želeći, u politiku, a već je Zaprešić. Moram izaći, da ne bude ”Vozi me vlak daljave” – kako pjeva Marjana Deržaj. Ajd’ bok! Karta mi je ”v žepu”, zapravo, imam ”pokaz”.
