Autor:: Josip Kregar 4/22/2010 21:28
Čitajući novine uvijek sam uživao u sjednicama Sabora. Naravno ovo se ne odnosi na razvučene uvode i govore, prenemaganja pred praznom dvoranom ili igranje s raznim ceduljicama o ispravljanjima navoda i replikama. Uživao sam u onom prvom satu početka sjednica kada se dužnosnicima postavljaju pitanja. Postavljanje pitanja, ma kako bezazlenih izazazivalo je graške znoja na čelu dužnosnika, osjećala bi se nervoza u njihovom glasu, ponekad se reagiralo nervozno, oholo i grubo. Sjećam se i nekih napada bijesa kod premijera. Obično je gruba reakcija bila, ne na oblik i stil pitanja, već na nemoć da se ponudi istinit odgovor. Priznajem da sam kao i svaki prosječni Hrvat uživao iu tome da se omražena politička elita friga u vatri neugodnih pitanja.
‘Pitanja gradonačelniku pomalo ulizička’
Isto sam očekivao u Skupštini grada. Tamo se deset, pa i dvadeset zastupnika priprema za pitanja. Uostalom takva pitanja su baš i jedna od dvije poluge moći Skupštine prema gradonačelniku. Razumljivo je da je većina tih pitanja pitoma molba kada će se napraviti vrtić, škola, asfaltirati cesta. Iako su pitanja pomalo ulizička i djeluju dogovoreno, ona su zapravo izraz normalne brige zastupnika za svoju izbornu ‘bazu’. Gradonačelnik voli takva pitanja jer je na njih navikao. Koristi svaku priliku ponoviti fraze: ‘ja kao četiri puta izabrani gradonačelnik’, ‘svidjelo se to nekom ili ne’, ‘poslušajmo struku’ – ili najomiljenije: ‘neka institucije obave svoj posao’. Kad tako nešto kaže dobro se osjeća. Moćan i ponosan. Nesmjenjiv i nedodirljiv. ‘Tu istu politiku deset godina provodimo zajedno. Deset godina gospodo. I dopeljali smo Zagreb kao jedan od najsocijalnijih gradova… Ja znam da vam idem na živce, ali morat ćete me saslušati. Morat ćete me saslušati. Nemate drugog izbora“’
Gradonačelnikovi odgovori su majstorske zagonetke
No postoje i drukčija pitanja. Tada su odgovori prave majstorske zagonetke skrivenih značenja. Na primjer Mirela Holly pita gradonačelnika kada će izvršiti obećanje i doznačiti sredstva za ‘Zeleni telefon’. Gradonačelnik se zahvaljuje na pitanju i odgovara da je uz podršku ‘Zelene akcije’ pobjeđivao na izborima. Nisam siguran da je to sasvim točno, a svakako nije odgovor na pitanje, ali odgovor sugerira da više nije tako, da je podrška izostala u prošlim izborima i da onda novca za njih nema. Nema novaca za ono što je prema njegovim riječima dobra i plemenita, korisna aktivnost. Ali ne ako ne slušaš već organiziraš prosvjede – e onda novca nema, a doći će kazne i ovrhe.
To me je podsjetilo da mu je isto pitanje mjesec dana ranije uputila Morana Paliković Gruden, a gradonačelnik je s osmjehom odgovorio: ‘i vi i ja znamo što ja mislim’. I inače sumnjam u telepatske veze, i kao zastupnik neupućen u takve stvari, priznajem ne znam što je mislio. Osobito ne znam što misliti o dodatku uz (ne)odgovor na tada postavljeno pitanje: ‘Ja cijeli život širim dobrotu, rad, ljubav i dobrotu. Zeleni telefon i zelenu dobrotu. Sve ću učiniti kao gradonačelnik da iznađemo sredstva i da ne ugasimo ‘Zeleni telefon’.
Postavilo se gradonačelniku pitanje o punjenju proračuna, a on odgovara: ‘demanti će uslijediti na slijedećoj sjednici Skupštine’! Ma kakav demanti? Pitanje je ima li sredstava! Postavilo se gradonačelniku pitanje o gradnji stadiona (Ivana Mlinar Horvat). On se pozom nogometnog i urbanističkog znalca kaže – i doslovno citiram odgovor, sa svim mogućim greškama fonograma ili pismenosti: ‘Ja ću krenuti od sebe. Kako bi bilo lijepo da ste vi krenuli od sebe. Ja smatram neprimjerenim da ja imam plaću od 19,5 tisuća kuna a ljudi nemaju što jesti… Ne, ne ajmo od sebe krenut. Ajmo prepolovit sve to skupa. Ajmo prepolovit svoja primanja. Ajmo prepolovit svoje naknade. Nemojmo se igrati demagogije. I plus toga nemojte biti zločesti’.
Bandić ponekad iznenadi i stilskim novostima
No ovog puta na sjednici skupštine čuli smo i jednu stilsku novost. Gradonačelnik je dva puta spomenuo nešto neuobičajeno. Krajnje neuobičajeno za njega. Rekao je, parafraziram (jedva čekam stenogram!): ‘ nisam se rodio i neću umrijeti kao gradonačelnik’.
Tezu da nitko nije vječan ne govori netko tko je tek izabran i netko tko ima planove i ambicije. Tako govore ljudi koji su dobili „malo vitra u jedra“. Tako govore oni koji su se prestrašili strave prazne državne ili gradske blagajne, vjerovnika koji kucaju na vrata i pitaju za isplatu, koji se boje da su transakcije ostale zabilježene i da će direktori banaka sve otkriti u pritvoru.
U hodniku se komentirala ta izjava. Ja ne vjerujem u veze i sličnosti Milana Bandića i Ive Sanadera i najavu odlaska. Milan Bandić uvijek može reći da je neposredno izabran i da ga se mora trpjeti, htjeli to ili ne. To što nema podršku u skupštini nije isto što i podrška ili izostanak podrške u Saboru. On se može zezati sa skupštinom jer misli da je nesmjenjiv. Sanader to nije mogao. I jedan i drugi su tražili da struka kaže svoje, ali samo onda kada odaberu tko će to reći i tko će zastupati struku, pa i samo tada kad riječ struke odgovara njima. Inače i struka je skup kritizera koja u životu nije ništa napravila. Istina i jedan i drugi su govorili da institucije trebaju raditi svoj posao, kao da su znali da od toga nema ništa jer su institucije njihove. I jedan i drugi su možda ostavili svojoj savjesti priznanja grešaka i vjerojatno se plaše telepatskih veza i čitanja skrivenih tajni, no njihovi putovi su različiti. Bandić ne može dati ostavku radi toga jer nema povjerenja građana. On i ne misli da mu treba povjerenje ili efikasnost, već želi, silno, da ga se voli i da upravlja dobrotom. Želi pažnju i plaća koliko za to treba. Treba svoje medije i novinare i ima ih više no što ih je imao Sanader. On ne može jednostavno otići dok postoji red ljudi kojima je dužan usluge, poslove ili plaćanja, kojima on treba kao pokriće i gradonačelnik. Stvoriti klijente i obožavatelje dvostrani je odnos u kojem nema povlačenja, ili točnije, povlačenje se smatra izdajom i osobnom uvredom. Ne može se otići jer jednostavno nema više novaca i vlasti, jer se nema za gradnju i investicije, prvenstva i ceremonije, jer se onda odlazi osramoćen i bez stila. I uostalom kuda otići? Nema stranke, mjesto u Saboru je slabašna kompenzacija.
Ne nema i ne može biti ostavke jer nema časnog odlaska. Previše je na kocki. Previše je skrivenih poslova i mogućih prijetnji. Izbrišite svaki upitnik. Nema ostavke. Još nije tako zlo.
