Autor: Alen Ostojić 11/27/2012 10:40
Poznato je, da za razliku od većine zemalja u kojima starije osobe predstavljaju teret za obitelj i zajednicu, u Japanu ne prihvaćaju takav stav i drže se izreke: ”Stari ljudi svačije su blago”. Svaki peti stanovnik u Japanu stariji je od 60 godina, a u zemlji živi više od dva milijuna stanovnika starijih od 80 godina. Odnos prema starijim sugrađanima pun je poštovanja. Postoji, zapravo, Dan poštovanja prema starijim osobama i on je državni praznik. Stroga pravila tradicije polako se mijenjaju, no starije se osobe i dalje smatraju priznatim članovima zajednice čije se vrijednosti poput životnog iskustva i mudrosti , prihvaćaju. Ljubav i briga, obostrane su.
U Zagrebu je 1. listopada održan prvi festival osoba starije životne dobi. Tim su povodom organizirani okrugli stolovi o aktivnom starenju i mobilnosti, izložbe radova umirovljenika, prezentacije zdravstvenih, turističkih, rekreacijskih i drugih usluga namijenjenih starijoj populaciji. Odgovorni su isticali da će manifestacija doprinijeti podizanju javne svijesti o doprinosu starijih osoba u društvu, promociji i važnosti aktivnog starenja te poticanju solidarnosti između generacija.
U povodu obilježavanja Europske godine aktivnog starenja i međugeneracijske solidarnosti, u organizaciji Gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom, održana je jednodnevna konferencija pod nazivom ”Perspektive starenja u zemljama regije”. Naravno, odmah je zabilježeno da su konferenciji nazočili predsjednik Gradske skupštine, pročelnica nadležnog ureda, izaslanica gradonačelnika i mnogi drugi. Doista lijepo, odnos prema starijim sugrađanima gotovo kao u Japanu. No, je li to zaista tako?
U Zagrebu je 2001. godine živjelo 779.145 stanovnika, od kojih je 115.980 ili 14,8% bilo starije od 65 godina; 2011. godine u Zagrebu je živjelo 792.875 stanovnika od kojih je 134.788 ili 17% bilo starije od 65 godina.
Uvažavajući zaključke svečanih konferencija o osobama starije životne dobi u Zagrebu i čitajući posljednjih mjeseci vijesti iz zagrebačke crne kronike, imam osjećaj da u Zagrebu ipak odbacujemo vrijednosti koje nose sugrađani starije životne dobi. U zajednici je sve veći jaz između ”bogatih i siromašnih”, ali čini mi se i između ”mladih i starih”. Odbacujući vrijednosti koje nose sugrađani starije životne dobi, omogućujemo tzv. socijalnu isključivost, koja pak sugrađane starije životne dobi, određuje kao ”privlačnu metu” i ”lak plijen”
kriminalcima. Kriminalci imaju nepogrešiv osjećaj identificirati najranjivije skupine, među koje svakako spadaju osobe starije životne dobi i ”napasti” ih iz svih oruđa.
Policijska praksa, a onda i crna kronika, bilježi događanja u kojima su starije osobe žrtve prijevara od strane različitih osoba koje dolaskom na kućna vrata i razgovorom s potencijalnom žrtvom nude različite usluge i pogodnosti. Starije sobe u najboljoj vjeri pristaju na suradnju i razgovor te dopuštaju nepoznatim osobama ulazak u kuću, a ubrzo nakon toga shvate da su prevareni za novac, ili da im nedostaju dragocjenosti iz kuće. Naši stariji sugrađani vrlo česta su meta-žrtva, u slučajevima drskih krađa i prijevara na ulici.
Nažalost, osim aktivnosti Policijske uprave zagrebačke u prevenciji navedenog kriminaliteta na štetu starijih sugrađana, gradska uprava je sasvim zakazala. Gradonačelnik i gradska uprava i na percepcijama zločina protiv starijih sugrađana demonstriraju konzervativan
pristup prevenciji kriminaliteta: Neka zločin riješi policija!
Podsjetit ću da je početkom 2010. godine gradonačelnik osnovao Vijeće za prevenciju, kojim upravo on upravlja. Zadaća ovog Vijeća trebala bi biti razvoj preventivnih aktivnosti te uključivanje u svoj rad što većeg broja gradskih čimbenika, od predstavnika odgovarajućih ministarstava, gradskih upravnih tijela, Crkve, znanosti, roditelja i mladih, predstavnika medija, civilnog društva i privatnog sektora. Jednostavno, radi se o provedbi teorije akcije partnerstva u zajednici.
Zašto gradonačelnik i gradska uprava imaju tako inferioran odnos prema prevenciji kriminaliteta usmjerenog naspram vlastitih građana, ne mogu dokučiti. A potrebno je samo malo dobre volje i rada da zagreb pozicioniramo među 50 najsigurnijih glavnih gradova svijeta.
Malo sam istraživao pa sam naišao na još jedan primjer nedjelovanja gradske uprave u potrebi zaštiti sugrađana starije životne dobi. Grad Zagreb je 2005. godine osnovao Zakladu ”Zajednički put”. Svrha Zaklade je uslužno posredovanje donatorima koji žele svojim prilozima pridonijeti kvalitetnijem životu starijih građana grada Zagreba te razvoju resursa lokalne zajednice da mobilizira, privlači, skuplja i investira novčana sredstva za korist starijih građana grada Zagreba. Zaklada na svojoj naslovnoj stranici vrlo ponosno upozorava starije sugrađane da su osmislili i organizirali niz radionica na koje ih pozivaju. I doista jesu, od foto radionice, nordijskog hodanja, yoge, psiholoških radionica, preventivnog vježbanja, učenja stranog jezika, likovnih radionica… Pohvalno.
Ali, nije pohvalno, da nije osmišljena niti jedna radionica o samo zaštitnom ponašanju osoba starije životne dobi, niti jedna radionica kako ne postati žrtvom zločina, u gradu koji broji 134.788 sugrađana starijih od 65 godina života, u gradu u kojem je u 2011. godini zabilježen porast imovinskog kriminaliteta od 11 posto, u gradu u kojem je u svim gradskim četvrtima 2011. godine, osim Trnja, Donje Dubrave i Brezovice, zabilježen porast kriminaliteta i trend prijevara na kućnom pragu i drskih krađa na štetu starijih sugrađana.
Upravo nepostojanje osmišljenih radionica o samo zaštitnom djelovanju starijih sugrađana, šalje snažan signal gradonačelniku da je potrebna promjena u odnosu na ostvarivanje prevencije kriminaliteta u Zagrebu. Policija ne smije biti ostavljena sama u borbi protiv kriminala i zato gradonačelnik mora početi razvijati vlastite, sigurnosne kapacitete Zagreba. U tom cilju, razvoj zagrebačke prevencije kriminaliteta je imperativ.
U odnosu na građane, ponajprije one najranjivije, djecu i starije, ostvarivanje sigurnosti je obveza svih nas, a poglavito gradonačelnika. Samo zajedničkom brigom o njihovoj sigurnosti, ne ostavljamo ih ”kao privlačne mete” kriminalcima, a starost prihvaćamo kao vrijednost ovog grada, kojega svi jednako volimo.
