Autor: Josip Kregar 2/21/2012 10:32
Sjedim i slušam rasprave o proračunu. Čuju se odlučne i snažne kritičke riječi. Kaže se rezovi nisu dovoljno odlučni, ili pak suprotno tome, rezovi su bolni. Odlučno, ponosno i borbeno. Takve kritike nisu nove. U ovoj zemlji govorilo se, i ne bez simpatija, da ćemo jesti travu, ali da se nećemo zaduživati. Pa i ja osjetim ponos u prkosu. Inat u ovoj zemlji nije na lošem glasu.
Povremeno radim u kući police i sklapam namještaj kupljen u IKEA-i. Kod toga pokazujem odlučnost i ne oklijevam. Rezovi su bolni (mogu pokazati!). Odlučno režem, bušim i lijepim. Mrzim one male vrećice sa tiplima, šarafima i maticama. Redovito mi ostaje neki višak, a ponekad ima i manjka. Kada je manjak lako se snađem, posudim od susjeda, ili nađem u nekom bivšem višku. Ti poslovi su veliko veselje u kući. Svi se okupe nastojeći razumjeti zagonetke instrukcija. Papirići se okreću naopako i ponekad ima višak letvica. Vesna nastoji prikriti svoje prave osjećaje, vidi da sam ponosan i hrabar, ali bijesan i pun predrasuda prema smislenosti uputa. Ne usudi se prigovarati i ubiti ono malo volje koju imam. Ja radim odlučno i ne zazirem od bolnih rezova. No police i ormari ne stoje ravno, boja nije ravnomjerna.
Hrabrost nije u brzom rezanju
U zadnjih nekoliko godina, ponukan bolnim iskustvima oslanjam se na prijateljsku pomoć. Endi i Jerko ni ne znaju kako me boli da rade oni, a ne ja. Priznajem, čak sam i zatajio tko je radio (ja!) one crne police za knjige. Za mene rade presporo i nisu odlučni. Njihovi ormari su skladni i profesionalni. Odlučnost nije najbolja kvaliteta proračuna. Ne radi se o hrabrosti, o odlučnosti, već o proračunu, dakle dosadnim brojevima i matematici, sličnoj onoj alkemiji koju rabe samohrani roditelji s djecom u pubertetu. Kako platiti račune i zadovoljiti očekivanja za novim stvarima i troškovima. Tako je i s ovim sirotinjskim proračunom. Nema za sve i hrabrost je u tome da se to kaže. Hrabrost nije u brzom i odlučnom rezanju, već pametnoj ravnoteži.
Mislim da bi odlučnost šoka bila politički idiotizam. Šok bi značio potpuni pad povjerenja u vladu i masovni osjećaj da je svima gore. Besmislica je i zavaravanje isticati gubitnike i dobitnike, što zapamte samo oni proglašeni gubitnici. Recimo, kako javnost prima uskraćivanje potpora za mljekare? Svi osjećamo simpatije, no kako bi bilo da se problem postavi kao povećanje cijene mlijeka ili povećanje i preraspodjela u proračunu. Vlada ne predlaže šok i bolne rezove jer bi ostala bez podrške i u prioritetima. Ovdje je izabran neatraktivan realizam, a ne populistička logika da je važno jer je nešto dobro i poželjno, a ne tko to plaća i da li se može.
Realnost se vidi u Zagrebu. Nitko ne govori da su novi tramvaju ružni ili loši, da bi izgradnja novog stadiona bila nepotrebna, da je zgodno voziti se bez karte, biti domaćin sportskim igrama. Ekonomski pokazatelji sve su gori, a proračun je manji, ali ljudi još vjeruju u krasna obećanja i spektakularne zamisli. Dobro je i lijepo, pa je pomalo nepristojno biti protiv ili pitati koliko košta. Dug države je toliki da pokriva vrijednost svega što proizvedemo i uvezemo, kupimo ili prodamo cijelu jednu godinu. Možemo li se odreći hrane i pića, kuća i putovanja i da jednu cijelu godinu živimo od relativno besplatnog zraka. Dobro je pozivati se na odricanja i bolne rezove, ali jesmo sli spremni za toliko?
Prosvjedi se spremaju na sve strane
Deficit proračuna je 15.000.000.000, oko 15 posto. Stoje zahtjevi za većim mirovinama, sigurnim radnim mjestima, subvencijama, zapošljavanja mladih, izgradnji cesta i Pelješačkog mosta, spasu brodogradilišta, sveučilišta, Zagrebačkog holdinga ili Croatia Airlinesa. Odnos zaposlenih i umirovljenika je 1:1,2 i postaje sve gori. Nezaposlenost raste. Od svih radno sposobnih, radi samo polovica. Ima sjajnih ideja, no za njih nema novca. Često se kaže da je teritorijalni ustroj neracionalan, ali čim se to predloži povika je protiv raste. Protiv smanjenje broja zaposlenika: u upravi, samoupravi ili brodogradilišta već se spremaju prosvjedi.
Proračun treba ocjenjivati prema drukčijim kriterijima, a ne prema hrabrosti i boli, ponosu i predrasudama. Ovaj proračun je manji od prethodnog, zaduženje je manje, umirovljenici su pošteđeni rezova, plaće su sačuvane, brzih otpuštanja nema.
Zato trebam reći i s čime se ne slažem. Prije svega postoji izvjesna razlika između smjernica koje je Vlada donijela ranije. Postoji razlika između najava politike i proračunskih smjernica. Otvorena vlast znači da građani, pa onda i zainteresirani i stručni na vrijeme i potpuno znaju o čemu se radi,(zašto se smjernice mijenjaju?), čemu se teži, što su ciljevi, kako se oni žele postići. Razumijem u kojem vremenu se prijedlog radi, u kakvoj brzini i neizvjesnostima. U medicini se od pacijenta traži informirani pristanak, on mora znati koji su rizici operacije, zašto manje bolne mjere ne mogu uspjeti, pa i može odbiti bez objašnjenja zašto to radi. No, to nije samo pravo građana, to je obaveza vlasti.
Najavljuju se uspješne investicije državnih kompanija, a one su 2009. imale gubitak od čak 2,9 milijardi kuna. Još od preklani izvješća o njihovom poslovanju nisu sasvim javna. Najavljuje se otpuštanje, pa se najava tumači drukčije, ostaje praksa zadovoljenja regionalnih interesa, ne racionaliziraju se troškovi lokalne samouprave, pa se sve to malo drukčije protumači. Ministri (Čačić, Linić) svoje izjave ne usklađuju s premjerom. Postupak donošenja proračuna je sve samo ne transparentan. Stručna javnost (iznimke Ott i Bajo) šute. Sudjelovanje građana je zaobiđeno čak i zastupnici podatke dobiju u zadnji čas. Pristanak jer politička odluka podrške vladi, ali prigovor o nedostatnoj otvorenosti vlasti stoji, usprkos dobrim i točnim opravdanjima.
Smanjene su subvencije – ali vjerujem da dalje ovako nije išlo, da sustav ne valja – pa nema puno smisla trošiti tolika sredstva za stagnaciju a ne razvoj i proizvodnju u poljoprivredi. Nisam siguran što se želi ili čine se uspjeh može mjeriti. Sve ovo trebalo je učiniti ranije. Smatram da nije dobro to da je vlada propustila objasniti kako su njeni prethodnici upropastili šanse, zakasnili s mjerama, potrošili imovinu a zadužili i naše potomke, i s osjećajem nekakvog viteštva, ne vadi političke skandale kao atrgument. A izvješća Revizije pokazuje kako su loše gospodarili i kako su bahato trošili samo da dobiju glasove. Mislili su da je politički lukavo trošiti: ako pobijedimo onda smo na vlasti i nije važno, dug pčlaćaju svi, a ako izgubimo izbore onda neka se našim promašajima bavi nova vlast, a mi ćemo ih optuživati za boljševizam i radikalnost.
Ovu Vladu ne raduje deficit
Vlada je postupila bolje i lukavije od svojih prethodnika. Tu Vladu muči odgovoran stav prema zaduženju tvrdi da ne podilazi nikome, a to onda znači i da ne može prihvatiti parcijalne prijedloge, pa ni ”svojih” o pojedinačnoj cesti, školi ili sportskoj dvorani. Oni su bezobzirno pragmatični i financijski konzervativni. Ovu Vladu ne raduje deficit i ne hvali se uspješnim zaduživanja. Zato je usvajanje njen politički i stvarni uspjeh, ali i upozorenje da poruke nisu dobro formulirane. Moj najveći prigovor je činjenica da Vlada tiho i sramežljivo kritizira svoje prethodnike, da otvoreno ne kažu da su oni, prethodnici vlast plaćali novim i sve većim zaduženjima, da su rasipali sredstva i prodavali imovinu. Usput, ne s viđa mi se prodaja dijela Croatia osiguranja i HPB, ali kritike toga nisu poštene i ciljaju na patriotske emocije. Svako, svako naše zaduživanje je prodaja državne imovine, svako trošenje nezarađenog prodaje je in ultima linea države i njenog vlasništva. HDZ se ne proziva jer se to pretvara u svađu, a u svađi se zaboravi tko je što napravio i za što je ktriv. Politički vješto ali ako se ne pretvori u sustav.
Prekid s praksom kupnje vlasti stvaranjem klijentilističkih skupina koji će biti sigurni glasači glavni je cilj kojeg podražavam. Vlast ne smije kupovati građane kratkoročnim mirom, a dugoročnim gubitkom perspektive,pa moja glavna zamjerka je loše komuniciranje glavne svrhe proračuna: prekid sa daljnjim zaduživanjem i kupovanjem socijalnog mira. U proračunu se raspravlja uz puno dima i malo vatre.