Autor: Ines Šmit 10/28/2011 9:53
Velik broj djece danas u Hrvatskoj odrasta izvan roditeljskog doma zbog nekog od mnogobrojnih, ali jednako tužnih razloga. Neka su djeca smještena u domove za djecu, a druga u udomiteljske obitelji. Iako se udomiteljska obitelj čini kao najbolja mogućnost za razvoj djeteta, jer odrasta u obitelji koja se brine o njemu u toplini svog doma, neki sličajevi pokazuju da to nije uvijek tako.
Nekadašnja štićenica udomiteljske obitelji je i danas odrasla Ljiljana Đura, koja je odlučila podijeliti svoju životnu priču i iskustva koja je doživjela tijekom devetogodišnjeg boravka u udomiteljskim obiteljima. Ova je hrabra 25-godišnjakinja, unatoč svojim životnim problemima, završila Pravni fakultet, smjer socijalnog rada, i upisala magisterij na istom fakultetu. Oca nikada nije upoznala, a njena biološka majka boluje od shizofrenije već dugi niz godina. Nakon smrti njene bake nije se imao tko brinuti o njoj, stoga su je smjestili u dom za djecu.
– U domovima za djecu sam provela devet godina, nakon čega sam bila premještena u prvu udomiteljsku obitelj gdje sam provela tri godine, a nakon toga sam premještena u drugu obitelj u kojoj sam također provela tri godine. Kad sam krenula na fakultet premještena sam u treću obitelj, a tek kada sam navršila 21. godinu odlučila sam samostalno krenuti u život – kazala je Ljiljana.
Ispričala nam je kako joj je prvo iskustvo u udomiteljskoj obitelji bilo negativno zbog neprekidnog maltretiranja, kako psihičkog tako i fizičkog, odnosno seksualnog.
– Moram priznati da mi je prvo iskustvo bilo poprilično negativno. To je bila velika obitelj koja je imala svoju djecu. Isprva sam mislila da je to zbog mog prijašnjeg pozitivnog iskustva u domovima za djecu gdje mi stvarno nikada ništa nije nedostajalo i u kojem sam imala sve. Ali kada su počeli ozbiljni problemi,odnosno kada su me počeli seksualno zlostavljati, odlučila sam zatražiti od Centra za socijalnu skrb premještaj u drugu obitelj. Iskreno, muka mi je od same pomisli na to i ne mogu vam ovako javno pričati o detaljima – ispričala nam je bivša štićenica.
‘Bila sam sprema spavati na ulici ako mi ne nađu obitelj’
Tri godine je čekala na premješaj u drugu udomiteljsku obitelj, a u međuvremenu je zbog fizičkog maltretiranja završila u bolnici na operaciji, nakon čega joj je doslovno bilo dosta svega te je odlučila da će otići ako treba i na ulicu, u slučaju da joj ne odobre premještaj.
– Na svu sreću otvorilo se jedno slobodno mjesto i premjestili su me u drugu obitelj gdje je sve bilo super. Nije bilo nikakvog zlostavljanja niti nikakvih pritisaka., nikakve loše sredine niti loših odnosa. Dakle, moja iskustva s drugom obitelj, kao i s trećom su bila jako pozitivna – dodala je Ljiljana.
Nakon što je došla u Zagreb na studij sama si je pronašla treću obitelj. To su bili dobrostojeći visokoobrazovani ljudi koji nisu mogli imati vlastitu djecu te su je, kako kaže, prihvatili u potpunosti kao svoju.
– Jednostavno, oni su mi bili kao zamjenski roditelji. Od samog početka prihvatili su me i pružili mi sve što mi je trebalo. Prošli su obuku udomiteljstva i s obzirom da nisu imali nikoga, ja sam im bila sve – rekla nam je Ljiljana.
Ljiljani se ne sviđa što se sustav udomiteljstava promovira na štetu domova za djecu.
– Mislim da bi trebalo stvoriti pozitivnu sliku o udomiteljstvu kao nekom kvalitetnom obliku skrbi koji je bolji od domova, ali ne na način da se kaže da domovi za djecu ne valjaju. Ima domova koji su dobri, ali ima i djece koja su došla iz udomiteljske obitelji pa su se vratila u domove jer u toj obitelji nisu funkcionirali. S obzirom na moja pozitivna, ali i negativna iskustava, podržavam udomiteljstva, ali ne pod svaku cijenu, odnosno ne na račun domova za djecu – kazala je Ljiljana.
