Snaga Zagreba je u akvarijskim neboderima Radničke

Autor:: Thomas Bauer 9/21/2011 8:40

Vidim, ne prestaju polemike o navodnom antagonizmu Sjevera i Juga, iako je utakmica Hajduka i Dinama prošla u najboljem redu, a za naše skandiranje protiv Mamića zaradili smo aplauz punog Poljuda – valjda prvi put nakon 1990.

Kolumnist Jutarnjeg Pavičić ipak tvrdi da je riječ o latentnoj mržnji koja će prije ili kasnije prokuljati i odnijeti nas u kaos, otprilike kao što su događaji na stadionima najavili krvavi raspad bivše države.

Ne bih se složio. Mislim da su ljudi u Dalmaciji dovoljno inteligentni da znaju tko stoji iz svega ovoga i da Štanga iz Utrina, koji se bori s tom istom nogometnom mafijom, nije njihov neprijatelj. Najbolji lijek protiv međuregionalne mržnje je poštena i transparentna Hrvatska na svim razinama, a rasadnik mržnje nisu stadioni – oni su samo medij prijenosa – već beznadna kloaka u kojoj živimo.

Pavičić u svojoj kolumni odgovara Vuku Perišiću s T-portala koji vrlo inteligentno analizira oligarhijske motive za iznenadnu provalu lokalpatriotizma, ali onda počinje nepotrebno ideologizirati i pričati o zloj nogometnoj rulji.

Kriviti stadion za društvene devijacije jednako je kao kriviti televizor zato što ste na njemu vidjeli loše vijesti, a Torcida i BBB su za regionalni antagonizam odgovorni otprilike koliko i navijači Celtica i Rangersa za vjekovne katoličko-protestantske prijepore.

Da, navijači se dubinski mrze, toliko da bih se ja ovog trenutka mogao uputiti u Pavičićev Split ili Perišićevu Rijeku s 50 kuna u džepu i tamo proboraviti tjedan ili dva sa strašnim posljedicama po svoju jetru i kilažu. Gadna je ta mržnja. Stvarno.

Nažalost, kada je u pitanju kreiranje javnog mnijenja, u nas prečesto imamo slučaj da se politikantskim opservacijama pokušava dati stručni kontekst umjesto da se stručnim opservacijama dade politički. Tako je i s vječnom temom o regionalizaciji i decentralizaciji Hrvatske.

Po mojem mišljenju, regionalizacija u modernoj tržišnoj ekonomiji običan je ljevičarski mit, podjednako kao što je ozbiljno povećanje nataliteta i velika sretna obitelj desničarski mit. Oba se ne uspijevaju hrvati s realnostima kapitalizma, a državne su mjere uglavnom vatrogasne i demagoške, u službi dobivanja pokojeg glasa na izborima.

Riječ je o atavizmima devetnaestog i prve polovice dvadesetog stoljeća kada je svaki ljevičar maštao o komuni jednakih ljudi koja donosi odluke neovisno od zle centralne vlasti – nekog cara, diktatora ili slične lude, a desničar je pak sanjao o plodnim majkama koje rađaju kao na traci, ne postavljajući puno pitanja, samo da nacija bude što veća i što jača.

U modernom white-collar kapitalizmu ti koncepti nemaju nikakvog smisla. Gordon Gekko ih je davno pobijedio. Sviđalo se to nekome ili ne.

Analitičari prostornih procesa na Zapadu još su pred pola stoljeća primijetili da veliki grad uz pomoć centrifugalnih sila urbanizacije nesmiljeno isisava kvalitetne ljude iz manjih gradova i postaje još većim i bogatijim. Zašto? Pa zato što nudi bolje plaće, bolja kazališta i kina, bolje vrtiće i škole za njihove klince. A najviše zato što nudi izbor. Kapitalizam se zasniva na svetosti izbora. Veći grad – veći izbor.

Ozbiljna i konkretna decentralizacija moguća je pak samo u nekakvom totalitarnom košmaru gdje je normalno da se zbog odluke centralnog komiteta tvornica rastavi u jednom gradu i sastavi u drugom ili pak da se dekadentni urbanoidi nauče pameti polpotovskim genocidom u rižinim poljima…

Istina, postoje i centripetalne sile deurbanizacije. Ali njihov je doseg ograničen. Jednom kada ljudi izvažu prednosti i mane života u gradu, neki odluče otići iz njega, ali ne predaleko. Tek dovoljno blizu da mogu uživati u njegovim prednostima i blagodatima.

Naravno, imamo niz primjera policentričnog razvoja raznih europskih i svjetskih država, ali on uglavnom nije plod državnih intervencija i diktata, nego povijesno-geografskih datosti. Europske regije sa snažnim centrima ne samo da su veće od naših regija, one su neusporedivo veće, a pogotovo gospodarski snažnije, od cijele Hrvatske, koja u ovom trenutku jednostavno nema snage imati više centara gdje će mladi i ambiciozni ljudi moći zadovoljiti sve svoje potrebe.

A ako se u ovoj državi nešto hitno ne promijeni, padom administrativnih prepreka i Zagreb će ostati bez mnoštva tih ljudi koji će potražiti bolji život na Zapadu. U još većim i jačim gradovima.

Velika je zabluda misliti da je snaga Zagreba u zdanjima baroknog Gradeca. Snaga Zagreba je u akvarijskim neboderima Radničke i Vukovarske. Kako Hrvatska postaje ozbiljnijom zemljom, ta će snaga još više jačati, ali će se poboljšati i standard drugih gradova i regija, pa to više neće biti toliko bitno.