Autor:: Davor Gjenero 5/16/2011 14:23
Svojim rejtingom u zagrebačkoj javnosti SDP može biti istovremeno i zadovoljan, ali i zabrinut. Naime, uvjerljivo je zadržao mjesto najveće pojedinačne stranke, a podupire ga trećina ispitanika. Pretvorimo li tu potporu u izbornu prognozu, ispada da bi za SDP glasovalo čak blizu 40 posto upisanih birača, a s razmjernim izborima i primjenom d’Hondtove metode to je rezultat koji bi najvećoj zagrebačkoj političkoj stranci omogućio da bude na korak do samostalnoga osvajanja apsolutne većine u Skupštini.
Naoko im na ruku ide i najava čak 64 posto birača (zamalo dvije trećine ispitanih) da bi u slučaju raspisivanja referenduma za opoziv gradonačelnika Bandića izašli na nj. Nije, naime, pitanje bi li većina izašlih na referendum glasovala za Bandićev opoziv, nego kolik bi bio ”turn out” na referendum. Po valjanom zakonskom rješenju primjenjuje se načelo dvostruke većine: da bi referendum o opozivu gradonačelnika uspio, potrebno je da natpolovična većina upisanih birača pristupi referendumu, a da natpolovična većina izašlih na referendum glasuje za njegov opoziv.
Najavu gotovo dvotrećinske većine ispitanih da bi pristupili referendumu ipak valja uzeti s rezervom, jer iskustva kazuju da u istraživanjima javnog mnijenja u Hrvatskoj istraživači najmanje precizno uspijevaju najaviti postotak odaziva na izbore. Redovito se najavljuje visok izborni odaziv, a izborima (odnosno referendumu) se odazove znatno manje birača. Dva su razloga tome: s jedne strane istraživačima iz uzorka uvijek ”bježe” ispitanici koji odbijaju odgovarati na istraživanja, a s druge birači često precjenjuju svoju motivaciju za političko djelovanje.
Time što relevantan broj potencijalnih ispitanika odbija sudjelovati u anketama, dolazi do tek manje devijacije u predviđanju stranačkih preferencija, jer ti koji ne odgovaraju često pripadaju populaciji ”neglasača”. U hrvatskim uvjetima, doduše, zbog tog fenomena su uvijek oštećene desne stranke, sa starijim, niže obrazovanim biračkim tijelom, nižeg socijalnog statusa, koje u većoj mjeri od drugih odbija sudjelovanje u ovakvim istraživanjima.
Tek treba vidjeti kako će zakonodavac definirati prag za valjanost referenduma za opoziv gradonačelnika (načelnika općina i župana), ali valja pretpostaviti da će on biti zadan i da će se kretati oko postotka uobičajenog odaziva na lokalne izbore: dakle 30 ili 33 posto. Unatoč skepsi prema ostvarivosti odaziva od 64 posto, čini se da je u današnjim uvjetima ostvariv odaziv kakav bi mogao biti propisan novelom zakona o izboru gradonačelnika, ali je pitanje bi li inicijator mogućeg referenduma o opozivu gradonačelnika Bandića uspio osigurati odaziv kakav je trenutno propisan.
Zato za sada za aktualnu većinu u Gradskoj skupštini iniciranje raspisivanja referenduma ostaje velik rizik, jer u slučaju neuspjeha te inicijative (a, iako jesigurno da bi većina izašlih poduprla smjenu gradonačelnika, nije sigurno bi li referendumu pristupio potreban broj glasača) dolazi do raspuštanja Gradske skupštine, a u nove bi se izbore ušlo nakon ozbiljnoga poraza skupštinske većine, što bi demotiviralo glasače koji tu većinu podupiru.
Drugi ozbiljan razlog za zabrinutost u SDP-u predstavlja kriza vodstva organizacije na lokalnoj razini. SDP je ozbiljno pogriješio u tome što je više od desetljeća na gradskoj razini tolerirao uspostavljanje i jačanje karizmatskoga vodstva, snaženje pozicije vođe koji je navodno obdaren posebnim sposobnostima i vrlinama, kojem na osnovu njih pripada posebno mjesto u društvenoj strukturi. U karizmatskom sustavu svi, osim vođe, imaju upravo onoliko moći koliko je vođa na njih prenese, a sustav upravljanja Zagrebom bio je zasićen ”malim Bandićima”, od kojih su neki i uživali da ih se upravo tako naziva.
Izborom Davora Bernardića, koji izvire iz drukčijeg socijalnog miljea, drukčijeg je obrazovanja, pripada bitno drugoj generaciji, u stranci su se odlučili za svojevrstan diskontinuitet prema razdoblju Bandićeve vladavine. Međutim, umjesto diskontinuiteta u Gradskoj skupštini prevladao je koncept očuvanja kontinuiteta vladavine, a profil tehnologa vlasti, kakav je današnji predsjednik Skupštine Boris Šprem, idealan je za očuvanje toga temeljnoga stranačkog kontinuiteta. Očito je da je biračko tijelo SDP-a sklonije ”kontinuitetu”, pa otuda i činjenica da Šprem ima uvjerljivu prednost u naklonosti birača u borbi za položaj individualnog nosioca izvršnih poslova, pred svojim unutarstranačkim konkurentima, pa i samim predsjednikom stranačke organizacije.
Osim toga, za osvajanje povjerenja biračkog tijela ključna je pozicija u formalnim gradskim institucijama, a Šprem je kao predsjednik Skupštine prepoznat kao ključni stranački policy-maker na gradskoj razini i ključan čovjek u političkoj borbi s Bandićem. Opasnost od činjenice da bi u SDP-u morali biti zabrinuti time što je difuzno stanje vodstva organizacije i što birači još uvijek ne prepoznaju snažnu alternativu Bandiću, do neke mjere ublažava to što relativan uspjeh Šprema kod SDP-ova biračkog tijela potvrđuje da većina njihovih glasača podupire potiskivanje Bandića kroz mehanizme utjecaja predstavničkog tijela.
Da temeljno opredjeljenje SDP-ovih birača nije diskontinuitet prema Bandićevom načinu vladanja, nego prije svega njegovo potiskivanje iz političkog prostora u gradu, potvrđuje i činjenica da akter koji se unutar SDP-a najsnažnije profilirao kao alternativa, Igor Rađenović, loše prolazi među biračima svoje stranke. Iako je percepcija korumpiranosti gradske izvršne vlasti glavni razlog konfrontacija javnosti (i medija) s Bandićem i njegovim suradnicima, loš rejting Rađenovića, ali i gubitak potpore Josipa Kregara, koji je nastojao institucionalizirati anitkorupcionizam kao temelj alternativne politike u gradu, govori o tome da biračko tijelo
najveće stranke kontinuitet pretpostavlja temeljitom sukobu s korupcijom.
Govornica Gradske skupštine otvorila je prostor Špremu da stvori najbolju poziciju unutar svoje stranke, ali i Velimiru Srići. Značenje govornice Gradske skupštine vidi se i u poziciji HDZ-ovih lidera. Jasen Mesić je vrijeme što ga je proveo kao gradski vijećnik iskoristio da se profilira kao najuočljiviji stranački vođa na gradskoj razini, a činjenica da niti on, kao ministar kulture, niti predsjednik gradske organizacije HDZ Gordan Jandroković, kao potpredsjednik vlade i ministar vanjskih poslova, ne mogu biti članovi gradskog predstavničkog tijela, otežava im da se uspostave kao prepoznatljiva alternativa na gradskoj razini.
U ovakvim uvjetima ne čini se realnim da bi većina u Gradskoj skupštini mogla donijeti odluku o raspisivanju referenduma o opozivu gradonačelnika prije promjene zakonske infrastrukture, a malo je vjerojatno da bi to učinila i neposredno nakon toga. Aktualne sukobe u gradu valja vezivati uz ”šire” stranačke interese i uz to što je 1. svibnja Bandić zapravo ušao u predizbornu kampanju za svoj nastup na parlamentarnim izborima. Akcija njegova opoziva mogla bi uslijediti tek nakon usvajanja novih pravila za referendum o opozivu gradonačelnika i nakon novog Bandićevog političkog neuspjeha na nacionalnoj razini. Ali i tada skupštinska većina maksimalizira svoje dobiti ako se referendum ne održi prije svibnja 2012. godine. Naime, ako bi se novog gradonačelnika biralo nakon svibnja iduće godine, njegov mandat ne bi trajao samo do svibnja 2013., jer bi se oni smatrali redovitima i mandat bi mu se produljio do 2017. godine.
