11/16/2009 22:45
Jedni, rođeni u Zagrebu, misle da Zagreb treba biti onakav kakav je bio u vrijeme njihova odrastanja. Drugi su pak sigurni da je tradicionalni Zagreb naprosto ‘demode’. Kažu da su došla nova vremena (profit ispred svega), novi ljudi (koji su u njemu našli utočište i egzistenciju) te da treba ići naprijed ne vodeći računa o tradiciji ili estetici.
Moje prve uspomene o Zagrebu vezane su uz ulicu Svetog duha, nedjeljna jutra čiju je tišinu narušavao tek zvuk tramvaja koji je dopirao s Ilice. Bila sam sedmogodišnje dijete iz ‘provincije’, srca širom otvorena i razgoračenih očiju. Ne pamtim da sam bila fascinirana zgradama ili širokim ulicama. Pamtim jedino da sam se uvijek, jednako kao danas, u Zagrebu osjećala dobro. Ljubav na prvi pogled! Iz tih vremena Zagreb ne pamtim kao velegrad koji otuđuje, hladne mase betona i asfalta koji je negostoljubiv prema pridošlicama. Zračio je otvorenošču, toplinom. Sigurna sam da je Zagreb meni, tada maloj djevojčici, širom otvorio vrata dobrodošlice, kroz koja sam ušla i počela živjeti Zagreb, desetak godina kasnije.
Danas sam sigurna da Zagreb nije rezerviran samo za izabrane, on je ‘tvornica’ Zagrepčana. On ne želi pripadati samo onima koji su u njemu rođeni, onima koji su u njemu obiteljski ukorjenjeni i koji poznaju njegovu drevnu dušu.
Šarm tradicionalnog Zagreba, starozagrebački ‘nobl’, mora uvijek i zauvijek ostati simbol višestoljetne tradicije i kulture. To je bogatstvo koje nitko ne smije ugroziti.
Šarm današnjeg Zagreba je u tome što se zna otvarati prema ljudima koji s raznih strana u njega dolaze raditi i živjeti. Oni ga mijenjaju, a on ih ipak spremno prihvaća. Kao da Grad osjeća da uz njega žele vezati svoj životni put. Zagreb je postao njihov grad, u njemu se rađaju njihova djeca.
Zato rođeni Zagrepčani trebaju biti spremni prihvatiti različitosti koje dolaze s novim ljudima. Jednako tako, oni koji u potrazi za boljim životom dolaze u Zagreb, trebaju razumjeti i poštovati ono što Zagrebčani nose u srcu.
Onaj tko upravlja Zagrebom treba svojim vizionarskim odnosom prema urbanom i ruralnom, tradicionalnom i modernom, jednima i drugima pomoći da se razumiju, da se međusobno ne isključuju, i da čuvajući nasljeđe podupiru razvoj grada.
Stojim na Jelačićevom trgu. Zajedno sa mladim i starim SDP-ovcima prikupljam potpise za predsjedničku kandidaturu Ive Josipovića. Redaju se građani, i nikome na čelu ne piše da je Zagrepčanin u desetom koljenu koji se rodio na Zrinjevcu, kao što nikome ne piše da je jedan od onih koji živi na rubovima grada. Svi su oni do našeg štanda došli pružiti potporu čovjeku u kojemu vide nadu, čovjeku od kojeg očekuju da će ovu zemlju učiniti boljom. I pri tom nema razlike između onih sa zagrebačkim korjenima i onih čiji su roditelji prije trideset godina došli u Zagreb iz Dalmacije, Slavonije, Bosne…
Tek kojih stotinjak metara dalje, prije nešto manje od dvije godine, mjesecima se vodila polemika o Cvjetnom trgu. Urbani Zagreb digao se na noge iskreno vjerujući da je ugrožen naslijeđeni sklad. S druge strane, privatni investitor čvrsto je branio razvojni projekt u koji vjeruje.
Kako ubuduće spriječiti ovakve situacije? U ovom slučaju gradska je uprava dovela građane pred gotov čin. Umjesto da sama planira uvjete uređenja donjogradskih prostora, to je umjesto nje učinio privatni investitor. Dogodio se obrnuti redosljed. Rezultat – građani nezadovoljni i ljuti, a investitor nepotrebno izgubio dragocjeno vrijeme i vjerojatno dio zarade. Želim da gradski oci (ili majke) u suglasnosti sa građanima planiraju očuvanje i razvoj grada i da tek tada, poštujući pravila natjecanja i konkurencije, traže investitore koji će realizirati njihove planove. I zaraditi, to nije nepošteno.
Nema suvišnih Zagrepčana. Zagreb nas treba.
