Autor:: Tanja Molvarec 11/30/2012 12:56
Procjenjuje se da u Hrvatskoj od poremećaja u prehrani boluje 90 tisuća ljudi. Oboljeli nemaju puno izbora je u državi ne postoji specijalizirana Poliklinika za takva oboljenja. Jedino što im preostaje je udruga Nada koja djeluje već 12 godina.
– Svakodnevno dolaze dvije, ponekad i tri djevojke koje traže pomoć ili savjet. Ovdje u Udruzi im mogu pomoći razgovorom i uputiti ih u domove zdravlja u kojima opet moraju čekati i gdje im se ne može pružiti adekvatna pomoć. Javljaju mi se djevojke iz cijele Hrvatske. Problem nastaje kada se one moraju vratiti tamo otkuda su došle, a nisu u potpunosti izliječene – kazao je Hrvoje Rendulić, predsjednik Udruge Nada.
– Mi smo zahvalni na tome, međutim taj prostor je prazan. Nemamo novca za režije, a ni za platiti honorarne stručnjake koji bi pomagali djevojkama i mladićima koji ovdje dolaze – kazao je Rendulić.
Kroz Udrugu je u ovih dvanaest godina prošlo oko pet i pol tisuća djevojaka.
– Oko 90 posto djevojaka se u Hrvatskoj bori s poremećajem u prehrani te deset posto mladića. To su ozbiljni problemi, a nerijetko ih se neozbiljno doživljava. Najmlađi slučaj oboljele osobe od anoreksije je šestomjesečna beba koju je majka, također oboljela od anoreksije, izgladnjivala. Najstarija je bila 86-godišnjakinja, kojoj je kćer liječnica pa je uočila da je riječ o poremećaju, ali baka nije htjela pomoć. Htjela je umrijeti. Anoreksija i bulimija obuhvaća u većini slučajeva djevojke u dobi od deset pa do 40 godina – kazao je Rendulić.
Rendulić, koji je i sam otac oboljele djevojke, smatra da nadležne institucije u više od 12 godina nisu napravile ništa za oboljele od ove teške bolesti koji su prepušteni sami sebi, a nerijetko počine i samoubojstvo. Rendulić svakodnevno po četiri sata stoji na trgu Petra Preradovića kako bi osvijestio građane o problemu ovog teškog oboljenja.
– Ljudi su bezobrazni često. Misle da je riječ o djevojkama kojima je lijepo u životu, ali dosadno pa se izgladnjuju. Prate me redovito i policajci, iako ne znam zašto im smetam. Ali neću odustati dok god se napokon netko ne sjeti onih koji se bore s anoreksijom i bulimijom, od koje nerijetko umru – zaključio je Rendulić.