Šala u medijima danas je poput vica na karminama

Autor:: Romano Bolković 11/16/2010 16:57

U malom horvatskom medijskom svijetu vlada poseban kaos: ne mislim na redovno stanje nereda u rečenicama i glavama; mislim na posvemašnje nesnalaženje u novonastalim okolnostima potaknutim bujanjem najraznovrsnijih formi izražavanja na Internetu.

Isprva se strahovalo da je tisak passe, naprosto po logici tehnološke revolucije; potom su ovdašnji medijski moguli shvatili da su novine ipak jedno, a Internet nešto sasvim drugo; konačno, počelo se pronalaziti dokaza da će knjiga i novina preživjeti, iako je tom sintetičkom uvidu nejasno hoće li preživjeti i papir. Da, da dodamo – i sam pojam neta kao medija i dan danas je dvojben, ali to je posebna štorija.

Endemična volja za pomodnim poduzetništvom

U takvom kolopletu budalaština, svojstvenom lokalnoj panonskoj duhovnoj statici, javila se i opet endemična volja za pomodnim poduzetništvom: iako baš nije sasvim jasno što to Međumrežje jest, nekako bi tu trebalo zaraditi! Predstava o tome ‘kako’ sasvim je mutna, kao najčešće i motivi pokretanja najrazličitijih nebrojenih portala, ali kako je zlatno pravilo da gdje nema invencije, ima intencije, ovdje je svaka budala naumila otvoriti barem jedan portal. Jasno, dobar dio njih, kako to u Hrvatskoj priliči, tu je iz specifičnih podzemnih razloga: ovaj ili onaj politički ogranak, grupacija, frakcija, stranka ili naprosto gang neko vrijeme financira još jedan zvučnik javnog difamiranja konkurentskog ogranka, grupacije, frakcije, stranke ili naprosto bande, i onda jednoga dana zvučnik zakrči, pregori i utihne.

Rijetko je kad drukčije.

Tek u iznimnim slučajevima poneko uspije imati sasvim normalnu ideju baviti se na netu novinarstvom, artikulirati se u skladu s njegovim specifičnim zakonitostima, ne tretirati medij kao oružje, i unaprijed odustati od ideje o lukrativnom poslu koji izravno vodi k stvaranju medijsko-financijsko-poslovnog imperija, što je u Hrvatskoj causa finalis svakog poštenog medijskog poduzetništva.

Jedan takav slučaj jest ovaj imena – Zagrebancija.

Šala u medijima je kao vic na karminama

Ime je znak, i Zagrebancija već i ležernim imenom daje do znanja da, unatoč ozbiljnom poslu, sebe može shvatiti i šaljivo: to je gesta toliko atipična za ovo podnebelje, da je zapravo moguće govoriti o raritetu – našaliti se u medijima neumjesno je za ovdašnji svjetonazor gotovo kao vic na karminama.

Ono što prvi novinarski portal o Zagrebu pak čini krajnje ozbiljno, to je sam posao, danas bi maheri kazali: core-bussines. Pokušat ću slikovito objasniti o čemu jer riječ, jer slika privodi vjeri bolje od tisuću riječi:

Neki sam dan razgovarao s Ninoslavom Pavićem, jasno, i o novinama. Ako Nino ne kuži novine, ne znam tko ih, osim Denisa, u ovoj zemlji razumije, pa tako, časkajući o koječemu, odjednom Pavić počne zanimljivu priču o tome kako je ne samo preživio, nego i za 6%, u vremenima propasti novina, nakladu uvećao „Washington Post“.

– Kako, Nino?, upitam ja.

– Evo kako, započne Pavić. Umjesto da angažiraju nekog mandarina, a mogli bi najpametnijeg, koji bi tumačio razloge i uzroke sloma grčkog gospodarstva, oni su poslali u Grčku ekipu koja je helikopterom nadlijetala vile, a pred fensišmensi diskoklubovima zapisivala registracije skupih automobila, da bi potom provjerili koliki porez plaćaju vlasnici tih nekretnina i vozila, ustanovivši da su dikrepancije u imovini i svoti fiskalnog davanja državi takve da je naprosto riječ o tipičnom grčkom kriminalu. Čuj, takav članak ne ispuštaš iz ruku, a oni ga razvuku na tri stranice, pa onda shvatiš zašto se „Washington Post“ čita i kupuje.

Voila!

Novinarstvo na terenu, po gradskom asfaltu

Riječ je dakle da Zagrebancija funkcionira po opisanom načelu: činjenice, a ne njihovo tumačenje! U Hrvatskoj ne postoje činjenice – stvarnost se rastvorila u interpretacijama nebrojenih komentatora, jer mi smo nacija ingenioznih tumača koji smišljaju najpametnija objašnjenja za najidiotskije postupke svojih sunarodnjaka, uključujući vlastite. U novinarstvu to znači da više nema nikoga tko bi protegnuo noge do Događaja, donio priču, sliku, izjavu, prenio čitatelja na poprište, nego umjesto slike imamo tekst, a umjesto živog teksta imamo pseudoteorijski kontekst. Zagrebancija to čini drukčije: ona zna da su invalidi ostali bez parkirališta u Gundulićevoj, jer Gundulićeva i nije tako daleko da se do nje ne bi otišlo i s invalidima razgovaralo o tom, za njih prevažnom problemu. Zagrebancija, naravno, zna potom itekako biti kritična prema onima koji su invalidima uskratili to parkiralište i time dodatno otežali život…sve u svemu, Zagrebancija zna da sebi može dopustiti dociranje Vlasti, jer je od građana čula, pa je samim time i ovlaštena (što) toj Vlasti (treba) spočitnuti. Na ovom mjestu možda nije zgorega citirati Inoslava Beškera, koji nas je jednostavno i jasno podsjetio na ulogu novinstva i svrhu novinarstava:

“Novinstvo ipak ima stanovitu nemalu ulogu provjere i nadzora u suvremenoj građanskoj političkoj kulturi, poglavito ako je ona participativna, demokratskog tipa. Još je aktualan spor između novinara Waltera Lippmana i filozofa Johna Deweyja o ulozi novinarstva u demokratskom društvu. Lippman je smatrao da je funkcija novinara da bude posrednik između publike i elite koja uobličuje politiku: publici pojednostavljujući objašnjava, a eliti obrazlaže što narod misli, i istodobno u ime publike pazi kao pas čuvar (watchdog) na eventualne nepodopštine političke elite.Dewey je smatrao da je publika kadra sama odlučivati, na temelju potpune informacije, koja se ne smije ograničiti samo na činjenice, nego novinar mora analizom pokazati koje su moguće posljedice neke odluke.”

Mlad, ali zreo portal. To je danas Zagrebancija

Zagrebancija je iako tek godinu dana mlad portal, sasvim zreo portal, medij koji je ovu lekciju iskustveno naučio.

Stoga je Zagrebancija jedan od tek nekoliko portala koji su ne samo preživjeli ovu opću pomamu za internet-medijskim poduzetništvom, nego su i svakodnevno i rado čitan i uvažen medij.

Portal na koji Zagreb može i treba biti ponosan.

GODINU DANA ZAGREBAVANJA: U 365 dana smo prohodali, no pričamo od prvog