Autor: Ivana Šimac 5/22/2014 15:53
Prije 65 godina ovi su srednjoškolci napustili Klasičnu gimnaziju u Križanićevoj ulici i svatko je krenuo svojim putem, sada su ponovno sjeli u iste te klupe. Ne bi ova proslava mature bila ništa posebno da se ovi vječni đaci ne odazivaju svakih pet godina u velikom broju na svoja školska okupljanja. Zvonimir Zorić kao glavni i odgovorni organizator, kaže da je razlog što su oni posebna generacija.
– Mi smo već 85-godišnjaci. Vidite kako izgledamo. Sastajemo se, to je poseban razred. Imamo i knjigu debelu skoro pola metra, u koju mi od prvog razreda, sve izlete i aktivnosti, sve smo to dokumentirali, da imamo danas za lijepo sjećanje. Mi smo još ’46. osnovali turnir u hokeju na travi i redovno se nalazimo svakoga četvrtka da malo vidimo što ima novoga kod svakoga od nas. Ostalo nas je od tri razreda samo 21, što nas drži još bližima – ispričao nam je jedan od bivših učenika, koji je zadužen za odnose s medijima i samu organizaciju događanja generacije ’49., Zvonimir Zorić – Zorko.
Roko Bujas, nakon završetka Križanićeve, otišao je van Hrvatske, točnije tadašnje Jugoslavije i izgradio zavidnu karijeru prvu u Francuskoj, zatim i u SAD-u, gdje i dana danas živi, ipak kaže u Hrvatskoj je obavezno dva puta godišnje.
– Od 1977. živim u Americi, a od 1957. do ’77. sam živio u Francuskoj. Kada sam završio Sveučilište pobjegao sam jer sam imao užasno lošu karakteristiku i nisam htio ići u vojsku s tom karakteristikom, a ta je da sam dobio službenu potvrdu da sam otvoreni neprijatelj radnog naroda – prisjeća se onih vremena Roko i dodaje kako se u Klasičnoj gimnaziji nije skoro ništa promijenilo.
Osim Roka, ova generacija ima zaista zavidne životopise. Pa su se tu našli graditelji nuklearke ‘Krško’, do poliglota koji pričaju čak šest jezika, do samoga Zorića koji je preživio masakr na Bleiburškom polju.
– Većina su doktori, čak četvorica su došla iz Amerike zbog današnjeg okupljanja. Ja sam odvjetnik, a ima nas i sa jako zavidnim karijerama i životnim pričama – dodaje Zorić.
Dok se neki razredi ne mogu naći niti na proslavi pet godina mature, ovi klasičari dokazuju kako je razredno zajedništvo moguće održati i na relacijama preko nekoliko tisuća kilometara, a lijepe uspomene nositi i preko šest desetljeća.
