Sa 16 godina učinili smo “ono” i postali roditelji

Autor: Sarah Srdar 12/2/2012 11:20

Biste li mogli najvažniji trenutak svog života prepričati u točno onoliko sekundi koliko imate godina?

– Najsretniji trenutak u životu osjetila sam kad je moja kćer diplomirala na Fakultetu prometnih znanosti 2003. godine. Kad sam napokon došla do nje čestitala sam joj i počela plakati. Rekla mi je da ne plačem barem na taj dan, a ja nisam mogla zadržati suze, to je bilo jače od mene. U mislima sam bila uz pokojnog supruga i šapnula mu: ‘Dovela sam našu kćer do kraja’. Danas, devet godina poslije, ona još uvijek nema posao u struci – ispričala je 57-godišnja Nevenka.

Svoje najskrivenije uspomene, ružne i lijepe, sa svima su podijelili protagonisti Montažstrojevog projekta 55+ na Fakultetu političkih znanosti.

“Slomila sam se nakon saznanja da mi se sin drogira”

– Imala sam 16 godina. U školi sam upoznala dečka s kojim sam otišla u park i napravili smo nešto o čemu nismo imali pojma. Poslije devet mjeseci zaboljeli su me bubrezi, hitna pomoć je došla po mene. Odveli su me u rađaonu i rodila sam sina. Odgojila sam ga, završio je fakultet i baka sam šestero unučadi – povjerila se 58-godišnja Ana.

Nekima još uvijek nije lako nositi se s onim najgorim što su u životu prošli.

– Radila sam u Fini kada se dogodila krvava pljačka. Neočekivano su ušli maskirani razbojnici i pucali u zaštitare. Osjetio se miris smrti i baruta. Nakon tog događaja nisam trebala tablete, vladala sam situacijom. Došla sam kući i otkrila da na računu nemam novaca, da je stan gotovo prazan. Saznala sam da mi se sin drogira i tad sam se slomila. Srušila sam se. Išla sam na psihoterapije dvije godine i dijagnosticiran mi je PTSP. Bilo je trenutaka kad sam htjela da me netko upuca kao one zaštitare, direktno u čelo – otkrila je 62-godišnja Lidija.

“Moj životni suputnik postao je štap”

Mnogobrojna publika nije ostala ravnodušna. Svi su skupa su plakali i smijali se. Dvorana je bila nabijena emocijama.

– U vrijeme privatizacije ostala sam bez posla. Proglašena sam tehnološkim viškom. Na crno sam radila kao čistačica. Tako je bilo i te 2007. godine kad sam čisteći balkonsko okno pala. Noga mi je doslovno visila. Otad sam 100 postotni invalid, a nemam nikakvu naknadu za to. Moj životni suputnik sada je štap i idemo dalje, borimo se – prepričala je 62-godišnja Jadranka.

Svi koji su se otvorili osjetili su olakšanje i okrenuli novu stranicu u životu, a to je ponukalo i same studente da starijima otkriju sve ono što se nikada nisu usudili reći svojim roditeljima. Njima je na raspolaganju bilo manje vremena jer imaju manje godina, ali ne i manje vrijednih priča.