S nelagodom priznajem da Europa nije u mom srcu

Autor: Josip Kregar 1/12/2012 12:34

S osjećajem nelagode priznajem da Europa nije u mom srcu. Ne obuzima me osjećaj ponosa kad čujem himnu Europe. Odajem priznanje ingenijalnosti dizajnera europskih simbola. Plava pozadina i žute zvjezdice daju se varirati u stotinama varijanti. Nekoliko godina sam nosio tamno plavu majicu s tim zvjezdanim krugom na leđima. Imao sam izvrsnu kapu sa zvjezdicama. Sve je to izblijedilo, a mi još nismo u Europi. Ne posjećujem dućane u Bruxellesu i Strasbourgu, ne pijem kavu iz šalica s tim znakovima. Povremeno dobijem napad euroskepticizma kad razgovaram s eurokratima, dobro plaćenom mladeži iz Bugarske ili Rumunjske koji dolaze u ”fact finding missions” i naša ministarstva, a ne razumiju se ni u svoj posao.

Nije me ponijela nikakva eurocentrična euforija. Sasvim me hladnim ostavljaju spotovi u kojima naše vođe apeliraju na nas da preuzmemo odgovornost i glasujemo za Europsku uniju. Jedino što je od njih gore su nastupi i izjave euroskeptika, bez sadržaja i smisla.

Sada je glavna rasprava o tome znamo li dosta o Europi da bi odlučili. Što ako ispadne loše i Europska unija se raspadne kad mi uđemo, što ako propadne euro i što ako Italija i Grčka bankrotiraju. I prije nego uđemo morali bi znati, kažu, hoće li se to i dogoditi. Možda hoće, možda i neće, ali ne radi neke proračunate vjerojatnosti, nego radi toga da naša odluka bude odgovorna i svjesna. Morali bi znati pa onda odlučiti.

Taj stav daleko je od politike i od realnosti. Politika i jest polje naših namjera, naše intuicije i želja. U politici rijetko ispadne po dobrom, pa čak i po lošem planu. Putovi u političke greške, ili suprotno, uspjehe, popločeni su i dobrim i lošim namjerama. U politici se unaprijed nikad ne zna. Tko se usudio Hitleru 1942. proreći slom i strahotu? Tko je mogao početkom osamdesetih predvidjeti kako će izgledati karta Jugoslavije. Tko je najavio raspad SSSRa? Tko je najavio kineski socijalistički kapitalizam? Politika nije samo umijeće mogućeg, već i polje neočekivanog. Ne određuje političku odluku šačica ljudi čudnih ideja koja će nakon pedeset godina slavodobitno tvrditi da su bili u pravu. Vrlo je vjerojatno da će biti sasvim obratno, da će njihovi razlozi i objašnjenja izgledati smiješno. Mnogo je više onih koji se neće sjećati kako su bili u krivu. Ali od toga se ne smije raditi politika i temelj za odluku.

Hrvatska je bila razvijena zemlja dobre zaposlenosti

Uvijek je moglo ispasti i drukčije. Politika nije za one koji u stanju zorta misle da je najbolje ovako kako je sada i ovdje, žele da se ništa ne riskira i ništa ne napravi. Neka se oklijevala sjete koliko nam je u zadnja dva desetljeća štetila takva politika. Pred dvadeset godina sve je izgledalo jasno. Mi smo bili demokratska zemlja i žrtva agresije, kandidati za Europu, gledali smo u karte slovenske ”Mladine” (Slovenija i Hrvatska u Europi, pače Evropi, a granica EU na Drini). Hrvatska je bila u zajednici Alpe-Adrija i po svemu razvijena zemlja dobre zaposlenosti, umjerenih dugova i nepopularne i loše (socijalističke) vlasti. No prilike su prolazile, pa čak je i rat prošao, a mi smo bili sve dalje od početnog stanja.

Bili smo Europi nesimpatična zemlja i smatrali smo to znakom našeg opravdanog prkosa, nezavisnosti i suverenosti. Da bi održali taj privid zadužili smo se preko svake mjere, prodali strancima banke i turizam. Europu smo dolazili moliti, a pravili smo se moćni. Vrata su nam bila zatvorena. Drugi su ulazili, prosperirali i profitirali.

Realno u životu odlučujemo, a da ne možemo znati što će se sve dogoditi. Što se sve može dogoditi. Odluku ne možemo odgađati za neki povoljan trenutak kada ćemo znati bolje, predviđati dalje. Poslije odluke nema kajanja. No kajanja ne smije biti još i prije odluke. To je onda oklijevanje, zort i odgađanje. Ne radi se tu o hrabrosti ili kukavičluku. Radi se o dobroj i pravovremenoj ili lošoj i zakašnjeloj odluci. Nema čekanja jer ponovno možemo propustiti trenutak, žaliti kasnije jer nismo iskoristili šansu.

Uostalom jedini pravi politički kompromis i konsenzus, osim zajedničke obrane zemlje, postignut je na pitanju europskih integracija. Taj povijesni kompromis preživio je više vlada i stranačkih vođa i nije neka nova odluka, već je nacionalna strateška odluka koja, evo tek sada, ima šansu ostvarenja. U tome me smetaju rasprave koliko je tko zaslužan, jer, prvo još nije sve gotovo (ratifikacija nije prolaz kroz cvjetni vrt!), pa i drugo europeizacija je proces koji se nastavlja i bez prijetnji Bruxellesa. Europska unija za nas je pomoć protiv presizanja susjeda, protiv snižavanja standarda ljudskih prava i stvarne demokracije. Ući u EU znači biti unutar strukture i unutar institucija, bez obzira što smo mali i što smo stigli kasno. Pred očima mi je slika đaka koji je stigao sa zakašnjenjem i radi nekog razloga nije se na vrijeme stigao upisati u školu. Nije mu lako. Propustio je lekcije i šanse isticanja. Sjedit će u najlošijoj klupi. Smijat će mu se dok se prilagodi. No nakon nekog vremena nastat će prijateljstva i ljubavi. Stvorit će se osjećaj zajednice i pripadanja. Pokazat će svoje talente, ući u natjecanja i pobjeđivati.

No što je s onim koji propuste razred i rastu uz tvrdnju da je najbolja škola život, a da treba imati ponos i pokazati prkos. Gledat će izvana zgradu škole i čekati neku novu šansu. Neće nositi majicu razreda na dan mature. Bit će bijesan na nepravde i isključenja. Bit će u krivu i šteta što je tako.

Neka moji sinovi budu Europljani i Hrvati

Smeta me podcjenjivanje protivnika referenduma. Oni su čvrsto uvjereni u ono što ja držim krivim, ali oni smatraju istinom. Sasvim su solidno organizirani. Izvrsno koriste društvene mreže i Internet. Nemaju puno argumenata, ali lako dokazuju kako ih se prigušuje i šire strah od zavjera i neuspjeha. Oni imaju jednostavne argumente i imat će uspjeha. Jasno da bi politički bilo bolje da kao neki drugi svi glasujemo na referendumu ”za”, da time pokažemo predanost Europskoj uniji. Bilo bi ljepše i komotnije.

Neku večer sam posjetio šatorsko naselje protivnika referenduma. Padala je kiša. Nikog nije bilo. Nisam pogodio trenutak. Oni logoruju ispred HRT, a o njima nikada nije bilo ni jedne vijesti. To nije pravedno i daje im značaj koji tek trebaju zaslužiti. Oni nisu u pravu u glavnom pitanju radi toga što su manjina koja nema iste šanse, zato što nemaju isti medijski tretman. Nisu u pravu kad straše i prijete, najavljuju katastrofe i propasti. Zapravo od naših nedostataka i primitivizma prave vrline. Prave se važni svojim glasnim prijetnjama i tumačenjima. Brine ih, na primjer, zašto se ističu europske zastave, ali ih ne brine to da se ne ističu nacionalne zastave za blagdane.

Ja nisam Europljanin i neću to biti. Hrvat sam. U meni žive svi oni tereti i nanosi nesretne povijesti u kojima uvijek, u ciklusima, nastojimo kao narod preživjeti, u kojima često nije bilo kako smo htjeli i željeli. No nije to samo naša sudbina. Bolje su prošli oni koji su imali izoštren osjećaj prema stvarnosti i realnim mogućnostima. Koji su uporno htjeli, tražili saveznike, nisu se busali u prsa i zavaravali veličinom ili dobrim trenutkom. 

Želim da moji sinovi žive u miru. Neka budu Europljani, a ostanu Hrvati. Moja odluka više se tiče njih nego mene. Neka budu i Europljani i Hrvati. Žao mi je da ja to nisam. Nisam imao šansu. Oni je trebaju dobiti.