Autor:: Tanja Molvarec 10/12/2010 9:36
Djetetovo samopouzdanje važno je razvijati od najranije dobi, a u tome najvažniju ulogu imaju roditelji odnosno osobe koje su djetetu najbliže. Upravo o ovoj temi razgovarali smo sa socijalnom pedagoginjom Dorom Kralj iz Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba.
U kojoj dobi se može reći da su djeca možda najosjetljivija što se samopouzdanja tiče?
– Ono što djeca nauče promatrajući ponašanje roditelja, pogotovo u prvih nekoliko godina života i privrženost koja se stvara od rođenja ima veliki utjecaj na njihov kasniji život i formiranje odnosa s ljudima. Da bi dijete imalo dobro mišljenje o sebi i svojim sposobnostima mora se osjećati voljeno, uvaženo i prihvaćeno od strane ljudi koji ga okružuju, pogotovo roditelja koji imaju snažan utjecaj na djetetovu sliku o sebi. Roditelji pozitivnim motiviranjem potkrepljuju djetetove uspjehe, pomažu mu da se uspješno nosi i s neuspjesima, bez postavljanja nerealnih zahtjeva i bez kritiziranja, djetetu pomažu da postane odgovorna, kompetentna i samopouzdana odrasla osoba. Djeca kod kojih je takva podrška roditelja izostala, koja odrastaju uz vrijeđajuće i omalovažavajuće poruke, teže se nose s kritikama okoline, razvijaju osjećaj srama i manje vrijednosti, nisko samopoštovanje, lošu sliku o sebi, ne samo tijekom djetinjstva nego i u odrasloj dobi.
Što bi roditelji trebali činiti za djetetovo samopouzdanje, a što nikako ne bi smjeli raditi ili govoriti da ugroze samopouzdanje?
– Roditelji pomažu djetetu da se osjeća sigurno u sebe i voljeno tako da svakodnevno odvoje vrijeme za dijete i budu usredotočeni na njega, hvale djetetove uspjehe i talente, obraćaju pažnju na pozitivna ponašanja. Nauče ga kako se nositi s neuspjehom, poštuju djetetove osjećaje i mišljenje, pažljivo biraju riječi, pozitivno motiviraju i ne ismijavaju ili ponižavaju dijete. Za razvoj djetetovog samopouzdanja važno je razvijanje samostalnosti, jer kada uspije nešto učiniti samo, osjećat će se vrijedno i uspješno, a zbog povjerenja koje mu je roditelj iskazao, osjećat će se voljeno i prihvaćeno, bez obzira na postignut uspjeh.
S obzirom na stresan i brz tempo života roditelji često nemaju razumijevanja i volje za razgovor s djetetom. Kako se dijete s tim nosi kada mu roditelj kaže da je preumoran ili neraspoložen za djetetove priče ili doživljaje iz škole?
– Uz današnji ritam života može se dogoditi da djeca ne dobiju podršku koju trebaju kada su roditelji pod stresom, zaposleni ili umorni te tada odgovori s najboljom namjerom mogu biti u žurbi, u želji pronalaska brzog rješenja umjesto da se posluša dijete kako se osjeća. Kako bi osnaživali samopouzdanje djeteta važno je hvaliti ga i za sitnice te naučiti da ima pravo na greške, jer i odrasli griješe.
Treba li dijete pohvaliti za svaku dobru stvar koju učini ili za dobar školski uspjeh?
– Roditelji imaju važnu ulogu i u školskom uspjehu. Reakcija roditelja može imati snažan učinak na djetetovu motivaciju za učenjem. Važno je pohvaliti djetetov trud i uspjeh. Uvrede, ponižavanje, prijetnje, ucjene, uspoređivanje s drugom djecom, izjave poput nikad ništa od tebe, kako možeš biti tako glup ili glupa, bilo bi bolje da se nikad nisi rodio daju poruku djetetu da je bezvrijedno i nesposobno. Također, roditelji koji, doživljavajući se brižnima pokušavaju sve raditi umjesto djeteta, zapravo takvim ponašanjem šalju djetetu poruku da je ono nesposobno zauzeti se za sebe i time ograničavaju razvoj djetetove samostalnosti.
Koje su osobine djeteta visokog samopoštovanja, a koje djeteta s niskim samopoštovanjem?
– Dijete visokog samopoštovanja očekuje uspjeh, zna donositi odluke, sigurno je u svoje sposobnosti, kreativno je, zadovoljno svojim radom, uspješno surađuje s vršnjacima i odraslima, veselo je, lako sklapa prijateljstva te se zna oduprijeti negativnom utjecaju vršnjaka. Dijete niskog samopoštovanja nije zadovoljno sobom, lako odustaje, podcjenjuje se, ima negativno mišljenje o sebi, svoje neuspjehe pripisuje nesposobnosti, sklono je tražiti odobravanje od drugih, boji se da će biti odbačen od drugih, teško sklapa prijateljstva, očekuje da će doživjeti neuspjeh, češće se sukobljava s roditeljima, privlači pažnju neprimjerenim ponašanjem te teže odbije učiniti nešto što ne želi.
