Autor:: Tanja Molvarec 7/18/2011 11:25
Roditelji često ne znaju kako djetetu reći da je jedan od članova obitelji teško bolestan. Upravo o tom osjetljivom pitanju razgovarali smo sa Sanjom Jusufbegović, psihologinjom iz Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba.
S koliko godina dijete uopće može razumjeti da mu je roditelj teško bolestan?
Sva djeca uključujući i onu najmanju sa svojom okolinom dijele ozračje koje je ispunjeno određenim osjećajima i na sebe preuzimaju sadržaje koji im nisu razumljivi. Naime, djeca osjećaju raspoloženje roditelja i njima bliskih osoba. Iako mala djeca ispod dobi od 4 godine nužno ne razumiju koncept bolesti sudjeluju u atmosferi koja se javlja kada se član obitelji razboli, te se u skladu s time i ponašaju. Dijete u takvoj situaciji može postati uznemireno, sklono ponašanju nezrelijem od dobi, često će tražiti pažnju, pa čak pokazivati i agresiju i ljutnju zbog gubitka sigurnosti i rutine. Starija djeca od sedme godine života na dalje mogu biti svjesnija značenja bolesti te iako ne postavljaju nužno otvorena pitanja o vrsti i tijeku bolesti, sklona su razmišljati o bolesti općenito. Povezuju to sa svojim dosadašnjim spoznajama i iskustvima, a mogu biti i zaokupljeni posljedicama koje bolest majke ili oca ima na njih.
Koji je najbolji način da se djetetu kaže da su majka ili otac bolesni, a da ono to ne doživi kao preveliki stres?
To uvelike ovisi o dobi djeteta, najvažnije je reći istinite informacije i to na način koji je u skladu s djetetovim mogućnošću shvaćanja i kapacitetom za nošenje s tjeskobom. Važno je voditi računa pritom da dijete bude i osjeća se zaštićeno brižnim pristupom i odnosom njemu bliske osobe. Pri tome je važno da se osoba koja djetetu daje informacije o bolesti može na uravnotežen način nositi sa svojom tjeskobom. Stres koje dijete pri tome doživljava će biti manji. Djetetu se mora reći kakvo će biti liječenje, koje će posljedice imati bolest za cijelu obitelj ali i za njihove svakodnevne aktivnosti.
Kako dijete pripremiti za ono najgore pogotovo ako je riječ o neizlječivoj bolesti?
Potrebno je obzirno i postepeno dijete pripremiti kroz informacije o bolesti, tijeku liječenja i ishodu. Roditelj primjerice može djetetu reći sljedeće: Nitko od nas točno ne može znati što će biti, ali imam povjerenja u liječnike i ja ću sa svoje strane učiniti sve da liječenje ide dobrim tokom.
Neki roditelji djetetu ne znaju objasniti pojam smrti i smrtnosti. Što treba djetetu reći ako dođe do smrti roditelja?
Tijekom svog odrastanja se djeca na različite načine suočavaju s gubicima. Gube prijatelje koji se presele, kućnog ljubimca koji ugine ili igračku. Manja su djeca često preokupirana nestalnošću odnosa i svoj strah od gubitka i odvajanja znaju iskazivati kroz igru. Djeca od malena razvijaju određene načine zaštite od gubitka, te na različite načine mogu biti zaštićeni od posljedica. Djeca u dobi do sedme godine života gubitak razumiju intuitivno, a nakon sedme godine razumiju konačnost gubitka. Važno je da osoba koja s djetetom razgovara o smrti i umiranju sama bude spremna na nenadana pitanja, a i na to da na njih daje iskren i brižan odgovor. Djetetu je važno pružiti osjećaj da je gubitak stvaran, ne podržavati ga u ideji da je takva situacija privremena. Najbolje je koristit jasna i izravna objašnjenja bez apstraktnih ideja koje djetetu mogu stvoriti zbunjenost. Važno je reći da nitko nije kriv za takav ishod uključujući i njega samog te mu pružiti osjećaj da je sigurno i zbrinuto. Treba izbjegavati govoriti djetetu da ljudi koji umru odlaze na dugo putovanje, ili mu reći otišao je u bolnicu i tamo je umro jer se djeca mogu početi bojati bolnice ili putovanja vjerujući da tako mogu umrijeti. Djetetu je potrebno jasno pokazati da je uredu biti i osjećati se tužnim, prihvatiti trajanje njegove tuge i ne požurivati ga u tugovanju za izgubljenom osobom. Bolje je da roditelj umjesto da kaže: Ja neću umrijeti, odgovoriti djetetu s idejom koja upućuje na to da većina ljudi živi dugo i ostari zajedno, te sa željom da tako bude i s njim.
Roditelji često mise da štite dijete ako mu prešute neke stvari ali je li to zaista dobro za dijete?
Informacije koje dajemo mlađoj djeci moraju biti jednostavne, bez suvišnih detalja, i pojedinosti dok kod starije djece i one naprednijeg razvoja možemo očekivati da će i sami postavljati pitanja i tražiti pojašnjenja. Roditelji moraju reći djetetu ako neke informacije nemaju ili im trenutno nisu poznate. Jako je važno ne prenositi na dijete vlastite strahove ili nemogućnost ad se nosimo sa neizvjesnim ishodima te davati informacije primjerene trenutnom stanju. Dijete zajedno s članovima obitelji mora podijeliti bolna iskustva, a ne da ga se isključi iz tugovanja s namjerom da ga se zaštiti. Kada djeca ne mogu sama ili uz sebi bliskih osoba nositi se s osjećajem tuge i zabrinutosti i osobito ako se počinju povlačiti u sebe i gubiti interes za dosadašnje aktivnosti potrebno je potražiti stručnu pomoć.
