Autor: Sarah Srdar 9/3/2012 10:26
Sve je spakirano, uredno složeno u kovčege. Plin zatvoren, bačeno smeće. Stavljam ključ u bravu i spremna sam za odlazak na odmor. Napokon sam dočekala taj vražji godišnji.
Krećemo prema Pagu, prvom ovoljetnom odredištu. Već je 20 sati pa nervozno razmišljam hoćemo li stići na trajekt? Zadnji ide oko ponoći. Neki će reći kako su četiri sata od Zagreba do Prizne i više nego dovoljna, ali treba stati na benzinskoj, kupiti sendviče i sokove pa usput popiti i kavu. Može mi biti zlo, a i da ne spominjem moguće gužve na koje možemo naići tamo negdje oko Senja.
Nakon bezbroj zavoja i stajanja zbog nemira u želucu koji su izazvali određene popratne reakcije, evo nas na trajektu, prvi u redu, u točno 22.30 sati. Oko mene sami „ragazzi“ i tek pokoja „bella donna“. Ferragosto. Klasika. Baš oko 15. kolovoza svake se godine cijela Italija sjati na Jadransku obalu i ne možeš, a da se ne osjećaš kako da si u Veroni, kao da si u tuđoj zemlji, a ne u svojoj lijepoj Hrvatskoj.
Kako smo autobus pun Talijana umalo strpali u Traumu
I prije nego što se cijela kuća probudila, uzbuđeno zovem na kavu. Sendviče sam napravila već oko 7 ujutro kako bi u 9 sati bila na plaži i kako slučajno ne bih štogod propustila. Znate, možda se baš danas golemi kit nasuče u Gajcu ili kanaderi koji gase požare kod Skradina uzimajući vodu skupe i sirotog ronioca. 
Vožnja koja inače traje pet minuta tako je trajala pola sata, a skoro je nastradala i hrpa Talijana s kojima sam se susrela na samom početku. Naime, svi su se oni, bezobraznici jedni, potrpali u autobus koji vozi za Zrće i eto, nekako se našli iza nas. A nama je bilo teško držati taj prokleti madrac pa smo tu i tamo odmarali ruke, a vjetar, kako ga samo nije sram, umalo je otpuhao luftić na vjetrobran autobusa.
Tako je pedesetak Talijana skupa s našim vozačem umalo završilo u nekom drvetu, točnije na Traumi u Novalji umjesto na divljem Zrću gdje su namjeravali uz taktove Axwella ispijati nekoliko litarske Zombije i na kraju after partyja i izgledati kao glavni likovi iz naslova spomenutog koktela.
Prvi je dan završio ne baš uspješno. S opeklinama, doduše prvog stupnja. Onda se ni drugi, a ni treći i četvrti dan godišnjeg nisam mogla maknuti iz sobe jer bi me i od tračka sunca zaboljela glava. Peti dan sam se pod suncobranom držala hlada ali zato sam uspješno zaradila prehladu. Barem sam mislila da je riječ o običnom šmrcanju. Naknadno sam saznala da je posrijedi upala sinusa.
Tak’ je to kad Purgeri odu na more
Odlučili smo se vratiti u Zagreb. Jer što ćemo na moru bolesni i slomljenog duha? Tak’ je to kad Purgeri odu na more. Nije ni čudo da nas Dalmoši gledaju s podsmijehom.
Ipak smo mi „djeca“ asfalta i svake godine odmor se pretvara u pravu malu noćnu moru. Neke boli zub, neke glava, a neki pak tumaraju zadarskom rivom razbijenih glava i krvavih koljena.
Čini mi se kako smo se previše uljuljali u udobnost vlastitog i smeta nam sve novo i drugačije. Zbog čega je jastuk u Ličko-senjskoj županiji tako tvrd i zašto je kruh drugačijeg okusa? Možda je problem u tome što smo mi Zagrepčani više tipovi za brda i planine? Zašto ne bi ljetovanje postalo planinarenje? Vjerojatno jer bi završilo pogubno i za mene i za Švicarce koji su došli ljepote svojih Alpi usporediti s našim Velebitom.
Svima je dobro poznata ona stara „svuda je lijepo ali kod kuće je najljepše“. Zbog toga u duhu recesije odlučujem iduće ljeto provesti kod kuće. Bolje nego gaziti po plažama u papučama za vodu dok mi se trojica krezubih paških petogodišnjaka upirući prstom rugaju.
