Autor: Jelena Jakšić 9/17/2012 12:32
Najveći prijatelj istine je vrijeme, njezin najveći neprijatelj je predrasuda, a njezin stalni pratilac je poniznost – kaže jedna poslovica. Puno puta u životu upoznala sam prijatelje, pratioce i neprijatelje istine. Od osnovne i srednje škole pa sve do fakulteta i prvog radnog mjesta, susrela sam se s predrasudama. Bolje je pitanje, tko nije?
Dolaze tako lako, u trenutku, dovoljno je da osoba uđe u prostoriju i progovori jednu riječ. Iako, ponekad ni riječi nisu potrebe, dovoljno je samo nekoliko koraka i sve je jasno. Instinkt kojeg iz godine u godinu sve više i više brusimo, proradi i presudi u korist osobe ili na nju stavlja pečat nepoželjnog.
Uspostavljanje kilometarske udaljenosti s osobom koja se nalazi nekoliko metara od tebe fenomen je karakterističan samo za ljudski rod.
Kako je sve počelo?
Nedavno sam počela raditi posao koji me veseli i s kojim se osjećam sretna i zadovoljno. Postala sam mali novinar. I onda, mali je novinar naišao na prvu prepreku. Komunikacija s kolegama na poslu kojima moj lik i djelo nisu bili baš najdraži, unosili su u mene veliki nemir.
Grč u trbuhu kada bi im se obraćala, bio je neizbježan. Baš poput djeteta tražila sam savjete od starijih i zanimljivo je da sam od svih dobivala isti odgovor – prilagodi se i budi mudra. U početku sam znala da je to nešto što neću moći napraviti zbog svoje prirode i načina na koji funkcioniram.
Odvojiti emocije od posla možda je najpametnija stvar na svijetu, ali za mene je bila i ostat će ona najteža. U sve što radim i prema svima koji me okružuju moram imati određene emocije jer je to u mojoj prirodi.
Savršen kraj? Ne, savršen početak!
Tri djevojke. Odnosno četiri, uključujući i moju malenkost. Puno predrasuda, loših misli i oštrih pogleda. Na temelju čega? Na temelju nekoliko zlih jezika i moga obrambenog mehanizma koji mi nije dopuštao da osobama pokažem što sam i kakva sam zapravo. Nisam željela otkriti koliko me lako povrijediti i koliko se lako mogu za nekoga vezati. Jedan zli jezik, spletom okolnosti, otkriven je.
Dvije osobe, s kojima sam se gledala preko ramena, odjednom su postale osobe za koje znam da će u budućnosti zauzimati jako važna mjesta u mom životu.
Glasna i Hladna djevojka naučile su me da se ne smijem skrivati i da moram pokazati tko sam i kakva sam zapravo. Glasna me u kratkom vremenskom periodu zapravo jako dobro upoznala i ponavljala mi da se ne smijem bojati pokazati koliko mogu i znam. Potaknula me na akciju. I što je najvažnije, otvorila put prema Nedostižnoj. Trećoj djevojci u lancu predrasuda.
Na dva mjesta lanac je puknuo, ostao je još samo treći dio za kojeg sam mislila da ga je gotovo nemoguće uništiti. I po ne znam koji put u životu, instinkt me prevario. Ovaj put poprilično prevario.
Radna subota, kiša. Nimalo obećavajući dan. Kraj ljeta je očit. Još uz to, dolazi Nedostižna. I prilazi mi i daje pozivnicu za vjenčanje, svoje vjenčanje!
Šok, nevjerica, čuđenje, panika, neizmjerna sreća… Toliko emocija na jednom mjestu i u jednoj sekundi!
– Radila sam s puno ljudi, novinara i političara, stvarno s puno različitih ljudi. Ali, ti si Jelena jedna od onih osoba koja je uspjela promijeniti moj stav prema nekome. Pokazala si da si drugačija nego što sam mislila – kazala je.
Ponavljala sam si ovo toliko puta i osmijeh mi nije silazio s lica. Djetinjasto sam se osjećala jer sam toliko puta ponovila te njezine riječi, ali vidjevši s druge strane sreću druge dvije djevojke zbog nastale situacije, mojoj sreći nije bilo kraja.
Po prvi put u životu osjetila sam i shvatila što to znači biti zrela osoba i koliko je onaj stalni pratilac istine, poniznost, velika i važna stvar u životu jednog čovjeka.
– Upoznala me, shvatila je tko sam, trud se isplatio – pomislila sam i osjećala toliki ponos i zadovoljstvo. Nije mi bilo kraja!
Da mi je netko još prije nekoliko mjeseci rekao da će me One inspirirati i da ćemo zajedno sjediti za stolom i veseliti se najljepšem danu jedne žene, rekla bih mu da se opasno šali.
Vidjeti je u bijeloj vjenčanici, a uz nju čovjeka koji je gleda s toliko ljubavi…neopisiv osjećaj. Onaj osjećaj kada sve sjedne na svoje mjesto. Sretan kraj jedne priče koji nas uvodi u jednu sasvim novu i drugačiju…
Savršen kraj, ne! Ovo je tek savršen početak!
