2/11/2010 22:59
Početak članka 11. Europske konvencije o ljudskim pravima glasi: „Svatko ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja s drugima …“ U drugom stavku tog članka navode se uvjeti ograničavanja tog prava.
Mrzim pisati tekst u kojem izgleda da dociram kao pravnik, no stvar je postala važna. Danas u gluho doba noći na nalog komunalnog redara specijalna policija uklonila je demonstrante iz Varšavske ulice. Čudno je doista da jake snage specijalne policije, 70 policajaca i nekoliko desetaka radnika privode mirne demonstrante, To p’policija nije radila. To nije odredio niti komunalni redar niti zapovjednik te jedinice. Nalog je po prirodi stvari tražio gradonačelnik a ne komunalni redar. Od koga je to tražio i s kim je dogovorio akciju? Akcija je po priznanju pomno planirana. Čudno je doista da je takva akcija – pogotovo ako je opravdana i zakonita, a nije – izvodi po mećavi u tri sata ujutro. Nije čudno ako se uvaži policijska logika – tada će se manje ljudi buniti i neće biti svjedoka. Ne sjećam se kada je tako nešto izvedeno. Niti seljaci u svom protestu, niti policajci u svom prosvjedu pred Banskim dvorima, niti lancima vezani današnji ministar zdravstva nisu uklonjeni silom, nisu srušene njihovi šatori i prerezani lanci.
No prestajem pisati kao građanin. Treba odgovoriti na pitanje je li akcija kako je provedena zakonita. Pri tome nam neće pomoći čitanje tekstova (katastrofalno lošeg) hrvatskog zakona o prosvjedima ili policiji, već čitanje glavnog teksta koji određuje pravo prosvjede. To je navedena konvencija (članak 11,). I Ustav Republike Hrvatske. Konvencija nije neobavezna proklamacija već kada je ratificirana i objavljena, dio je unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj snazi je viša od zakona.
Budući da je tako vrijede i svi uvjeti pod kojima se može ograničiti ljudsko, ovdje političko pravo, mirnog prosvjeda (stavak 2 članaka 8-11 Konvencije). Dakle pravo mirnog prosvjeda može se ograničiti samo ako se poštuju SVI navedeni uvjeti. To su:
(a) zahtjev da ograničenje bude u sukladnosti sa zakonom;
(b) da ograničenje bude nužno u demokratskom društvu; dakle, razumljivije: Sud za ljudska prava ograničio je „značenje pojma na postave tog koncepta kao što su pluralizam, tolerancija i širokoumnost- odluka u slučaju Handyside (c) da ograničenje ima legitiman cilj;
(d) da ograničenje bude proporcionalno- RAZMJERNO – potrebi zaštite nekog drugog i njegovog izjednačenog prava, ili kako kaže Konvencija: „Ništa u konvenciji ne može se tumačiti kao da uključuje neko pravo za državu, skupinu ili pojedinca da se upusti u neku djelatnost ili da izvrši neki čin koji bi smjerali na uništenje prava ili sloboda priznatih u konvenciji ili na njihovo ograničenje u većoj mjeri nego što se u njoj predviđa (Članak 17. Konvencije),
Vrlo rado bi osporavao svaki od ovih elemenata, no to bi bilo preko granice strpljenja čitatelja, pa ću se zadovoljiti samo jednim i posebno važnim: je li akcija bila zakonita i dobra i je li povrijedila ljudska prava? Je li upotreba sile bila RAZMJERNA , proporcionalna, ugrozi drugih prava?
Ne radi se o tome na kojoj strani je bilo više ljudi u tri sata ujutro, je li bilo više prosvjednika ili policajaca. Pitanje je da li se to tako radi?Jesu li prosvjednici pružali aktivan otpor? Nisu? Za što su optuženi? Nije im rečeno. Je li se akcija mogla provesti bez sile? Možda nije, no navlačenje aktivista kojima nisu znali prerezati lance, silom s krova kontejnera nije samo grubo nesnalaženje već gruba sila. Jesu li oni bili upozoreni? Može li se jednostavno reći: „tako smo procijenili da će otpor biti slabiji u mrkloj noći“.Sud za ljudska prava je izrijekom odbacio takvo tumačenje: pojam nužan nije sinonim s prijekom potrebom, isto tako nije moguća fleksibilnost pojmova kao što su ‘dopustiv’, ‘koristan’, ‘uobičajen’); ‘razuman’ ili ‘poželjan’ (slučajevi Silver, Handyside).
Dobro možda našu policiju ne zanima što zahtjeva konvencija ili praksa Suda za ljudska prava, no poštivanje tih prava i „ograničevanje ograničenja“ je ono po čemu se sudi je li neka država slobodna i poštuje li ljudska prava.
Dakle – nije postojala razmjernost, upotrebljena sila nije bila razmjerna legitimnom cilju koji se želi postići. Zaboravimo pravnu interpretaciju. Tko je slijedeći? Radnici koji protestiraju protiv krađe njihove tvornice? Štediše koje je prevarila banka? Studenti koji štrajkaju? Sindikalni prosvjedi koje razjuri policija? Aktivisti koji se privedu bez obrazloženja (T. Tomašković koji je uz grubu silu priveden, nije radio ništa, čak nije bio niti u kontejnerima već se usudio pitati – što nam to radite!) i nagazio je traku.
Ne prihvaćam ni stav da policija ne zna kako postupati s mirnim prosvjednicima. Prihvaćam pak stav jedne građanke (HRT 1- Dnevnik): što niste došli kad nas je bilo 4.000. Ovo je bila sila iz straha. Kakvog straha. Straha da će se pokazati da grad svojim sredstvima iz proračuna pomaže privatnu investiciju i poduzetničku dobit.
I na kraju moram upozoriti na uspješnu medijsku manipulaciju. Prosvjednici se prikazuju kao mladi ljudi s ruba društva, kao mladi koji znaju zaustaviti ali ne i graditi, kao antiglobalisti koji mrze kapitalizam (pa onda naša policija radi isto što i druge!), kao oni koji žive u starom svijetu (kaže Bandić). Zato nisu privedeni profesori i domaćice, gradski i saborski zastupnici, ljudi koji su vidjeli više modernog svijeta i žive u njemu, ljudi koji se pojavljuju u emisijama kao predstavnici hrvatske inteligencije, arhitekti koji ne trpe zlo i podlost korumpirane vlasti. Sada tuku studente koji imaju više škole od naručitelja policijske akcije, a sutra su na redu svi drugi koji različito misle.
Policija je privela krive, nije privela lopove, već one koji su protiv nasilja, nepravde i zloporabe proračuna i gradske vlasti.