Autor:: Josip Kregar 12/14/2010 11:57
Alberto Fujimori bio je uspješan i omiljen predsjednik Perua. Bio je skromnog porijekla i njegova obitelj živjela je teškim životom doseljenika. Radi toga školovao se je u katoličkim školama, bio omiljenim i talentiranim polemičarom. Govorio je tečno nekoliko jezika. Školovao se i u Sjedinjenim državama i Europi.
Nakon iznenađujuće pobjede na zborima stekao je popularnost zaustavljanjem hiperinflacije i odlučnom ekonomskom olitikom. Simpatije moćnih susjeda stekao je snažnim policijskim udarima na gerilske okrete. Napravio je čistku u pravosuđu, ukinuo na kratko vrijeme ustav i obračunao s porbom. U tri mandata jegove izborne pobjede bile su sve sumnjivije, mada je uspio spostaviti kontrolu nad medijima, osobiti televizijskim kanalima.
Učvrstio je veze s moćnim kompanijama, bankama i investitorima. Njegova se slušala. Privatizirao je telekomunikacije i potaknuo velike zahvate u infrastrukturi. Kada i nije uspio protivnike pobijediti on bi ih jednostavno kupio. Uz pomoć moćnog šefa svojih tajnih službi nametnuo je reket u financiranju svoje stranke, kampanje, a i osobne financije popravio je do milijunskih razina.
Nije se zaustavio samo na kontroli stranke, vlade i medija. Njegovi neprijatelji nestajali su i pod okriljem noći. S lakoćom je difamirao i pobjeđivao protivnike, makar su oni bili proslavljeni intelektualci, pisci i diplomati – Narod ga je birao, a on je pozivao na patriotizam i sjajno koristio demagogiju i podilazio instinktima puka. Ostavku je podnio iznenada, na putu i van zemlje, nakon sve jačih dokaza o njegovoj upletenosti u političku korupciju. Parlament nije uvažio ostavku već ga je glasovanjem smijenio. Fujimori je zaštitu pronašao u Japanu čije je državljanstvo također imao.
Uvjeren u snagu svoje karizme htio se kandidirati na izborima, no kada se vratio u Južnu Ameriku, uhićen je i izručen. U nizu suđenja optužen je za razna djela, ne samo za političku korupciju: ubojstva, šverc oružjem, pogodovanje stranim bankama i kompanijama. Ispalo je da je surađivao s CIA i DEA ali i kokainskim kartelima -koje je inače uspješno progonio u jednom razdoblju. Optuživali su ga i najbliži suradnici. Neki od suradnika su osuđeni u nevezanim procesima. Branili su se time da su optužbe izmišljene i da se radi o političkom progonu. Van Perua to nitko nije vjerovao no i danas na internetu postoji sukob o tome. U više suđenja osuđen je na višegodišnje zatvorske kazne. Sada je u zatvoru i biti će to još dugo.
Pouka bi trebala biti da tako visoki dužnosnici ne mogu računati na ničiju zaštitu i skrivanje, da ih toga ne spašavaju ni ranije zasluge, ni ranija prijateljstva, ni novac.
Sličnost s današnjom aferom Sanader time ne prestaje. Najveća sličnost je zapravo u tome što u oba slučaja političko nadmetanje ima pravosudni epilog, no još i u tome što pravosudni slučaj obrana pretvara u politički spektakl, što se obrana temelji na zbunjivanju javnosti. S jedne strane šire se priče o homoseksualnim orgijama, kupnji slika i besplatnim ručkovima koje plaćaju dobrostojeće kompanije (”nema besplatnog ručka”), a s druge strane Sanader se tobože vraćao u Hrvatsku, odvjetnike je angažirao SMS (punomoć?), izjavljuje da je nevin a pobjegao je prije optužbe i nije se htio sam predati istrazi ili vratiti.
Njegov austrijski odvjetnik laže a MUP ga demantira. Dopisnica iz Beča prenosi samo njegovu obranu, ali ništa no tome kako je bježao. Jadranka Kosor izjavljuje da nije pobjegao već da je otišao, Karamarko ne zna kako bi ga mogli spriječiti. To javnost nije prihvatila, iako je obasuta nevažnim i trivijalnim informacijama. Uostalom, ako je istina, kako mu je američka vlada ukinula vizu ako je ”nevin dok pravomoćnom sudskom odlukom nije proglašen krivim”?
Sanaderu se može oprostiti da laže, pa on se brani i sistematski opstruira istragu. Svi njegovi potezi u zadnjih nekoliko mjeseci ukazuju na to. Vraćanje u politiku s optužbom o političkom progonu, jaki verbalni napad (svjedoci daju iskaze pod pritiskom, progonitelji su nečasni ljudi i kvarni prijatelji) uz sugestivno pitanje – a što su radili drugi, što se čekalo (pa naravno drukčije nije bilo kad je on vladao!); zapravo služe stvaranju dojma o političkom progonu i mogućem traženju azila. Na sve strane dimne zavjese- A pitanje o kojem se radi je jednostavno: gdje su novci i kome su isplaćeni!?
Pojavljuju se članci koji unaprijed tvrde da mu se ništa neće moći dokazati jer ništa nije potpisao, pa da se onda Sanader ne može optužiti ili osuditi spada u istu kategoriju. Zar se na primjer, nasilnik osuđuje temeljem priznanja ili pak potpisom na dokumentu? Zar trebaju točni iznosi na bankovnim računima a ne vrijede iskazi svjedoka-. Zar je Corlleone izdavao potvrde i pismene naloge, ispostavljao putne naloge? Pa i ovdje se sve radilo sa znanjem da se radi krivo i da se krši zakon- nisu se pisale potvrde i rješenja- Zar je Barišić mogao tražiti potvrdu o dostavi kovčega novca na kućni prag. Pa nisu se radili ni dokumenti za kupnju i registraciju automobila! Uzimalo se i kralo- A to potvrđuju i svjedoci, oni koji su davali, oni koji su utjerivali i prenosili. Pa to su itekako uvjerljivi dokazi i zaokruženi i utemeljeni iskazi. Njih će državni odvjetnik prikupiti i prezentirati sudu. Ivo Sanader i drugi optuženi će se izjasniti o svom priznanju krivnje i mogu to osporavati. Sud će odlučiti kome vjerovati.
Ocijeniti će svaku indiciju i dokaz, sve procijeniti zajedno i odlučiti o krivnji i kazni. Jednostavno to traži zakon- Radi tog sve priče o postojanju dokaza, sve laži i opravdanja, sve nagađanja o visini kazne, sve izjave taksista i susjeda, sva izrugivanja osumnjičenih su bespotrebna i služe za zabavu puku. Kome je u interesu od ozbiljne stvari – a to je da je premijer organizirao ilegalno osobno i stranačko financiranje, zloupotrijebio veliku moć – napravi banalnu lakrdiju?
Kaže se da stranka nije ništa znala o tome, da čak ni članovi najviših tijela nisu u to bili upućeni- Kao i kod homoseksualaca u američkoj vojsci vladalo je pravilo: ”ne pitaj, ne kaži”. Zakon šutnje. Kakvi su bili odnosi u vrhu stranke, ne treba puno nagađati: nitko se nije usudio išta problematično pitati Sanadera i vjerojatno ga nije ni pitao. Pa tako su probrani i tako su napredovali. Naslućivali su, nisu pitali, nije ih se pitalo. No to ne znači, i tek će se vidjeti, tko se sve okoristio, no da je predsjednik stranke znao, da je glavni rizničar sakupljao novac, to je izvjesno i to je kažnjivo –
Još na kraju: zašto usporedba s Fujijmorijem? Zato što postoje poučne sličnosti: vlast ne traje zauvijek, politički prijatelji često postaju izdajice, saveznici zaborave ranije zasluge, strane zemlje nisu trajno utočište, a svatko tko je bivši i k tome političar, jednom u zatvoru samo sanja o povratku. Snovi o povratku ostaju novac se izgubi. Doista malo se pozornosti pridaje najvažnijem: gdje je novac nestao, tko ga je dobio?