5/3/2010 23:04
Nakon što smo objavili svjedočanstvo jednog od navijača koji je bio na subotnjoj utakmici Dinamo-Hajduk, koja je završila krvavim sukobom navijača i policije, te osvrt naše suradnice, koja se također našla na meti policije, na službeni mail redakcije portala Zagrebancija stigao je velik broj mailova navijača koji su se žalili na brutalan napad policije. Odlučili smo objaviti još jedno pismo u cijelosti.
Nakon gledanja i čitanja svih mogućih vijesti u kojima se pljuje po nama, navijačima, osjećao sam se dužan objaviti i svoju priču.
Prekjučer (1.5.2010.) na utakmici Dinamo-Hajduk sve je krenulo samo zbog jedne baklje zapaljene na istoku (ostavljene na tribini, a ne ubaćene u teren). Na tu ogromnu i veliku opasnost po život svih gledatelja reagirali su prvo Sokoli, koji su odlučili privesti (to im uopće nije posao) onoga koji je zapalio baklju. Naišli su na otpor i pozvali su policiju koja je ušla na istok i počela gurat sve pred sobom kako bi došla do tih osoba, a kada su došli počeli su ih bezuvjetno udarati palicama.
Navijači sa sjevera pomogli dečkima na jugu tribine
Na kraju utakmice, kad smo krenuli van sa stadiona poslani smo na “rotor”. Kada smo svi ušli u “rotor” odozgo je krenuo stampedo, policija je mlatila i gazila sve pred sobom. Zatim je odjednom krenula trka prema gore. Vidio sam još 50-ak policajaca kako trči odozdo prema nama i tuče koga god stigne. Nastao je pravi kaos koji se riječima neda opisati.
U tom stampedu pao sam na pod. Nekoliko ljudi palo je na mene, a ostali su trčali glavom bez obzira, gazeći po nama, jer ih je murija tukla iz sve snage. Nisam vidio ništa, samo mrak i jedva sam dolazio do zraka. Nisam znao koliko je još ljudi iza mene, koliko će ljudi još morati proći preko mene dok se ne oslobodim. Odmah sam se sjetio Engleske i mrtvih u stampedima. Cijeli život i obitelj su mi prošli pred očima. Nakon 2-3 minute ipak sam uspio ustati, ali sam ostao zadnji.
Iza mene je bila samo policija koja me počela udarati pendrecima po nogama i rebrima. No, onda je došlo ono najgore, murjak me iz sve snage udario pendrekom POSRED GLAVE. Osjetio sam jako zujanje u ušima i zacrnilo mi se pred očima. Samo pukom srećom sam ostao stajati. Nisam odmah potrčao jer mi se vrtilo u glavi i mutilo pred očima, pa sam još jednom dobio po GLAVI. Počeo sam trčati i uspio sam, uz teturanje i vrtoglavicu pobjeći van “rotora”.
‘Sjedio sam i držao se za glavu, ali opet su me tukli’
Stao sam kraj stadiona i držao se za glavu kad je došao još jedan policajac i uz glasne psovke me udario ponovno po GLAVI, ali me samo krznuo. Našao sam prijetelje koje sam negdje u kaosu izgubio i oni su mi pomogli da dođem do autobusnih stanica na Sveticama i tamo sjednem.
Na križanju kod “Pimpeka” bio je kaos. Odjedno je krenuo stampedo prema Sveticama i Zvonimirovoj. Ja sam dvojici svojih prijatelja rekao da ostanemo sjediti jer se ne mogu ustati. Sjedio sam i držao se za glavu. Policija je ganjala ljude prema Zvonimirovoj i njih 30-ak je prošlo kraj nas, ali su zadnja 3-4 stala i počeli se derat da se dižemo i gubimo. Čim smo ustali počelo je udaranje u kojem sam dobio po leđima, ruci, ali i LICU. Nakon toga smo uspjeli pobjeći i sakriti se.
Dakle, dobio sam 3 udarca u glavu i jedan u lice (po tjelu da ne pričam). Murija nas je namjerno tukla po glavama nebi li nas što više ozlijedili. Također znam i ljude koji su ostali ležati u “rotoru” i na podu su udarani samo po glavi. Čak su i čovijeka koji je krvav hodao po ulici i vikal “Nemojte krvav sam”, ponovno istukli.
Namjerno su ugrožavali naše zdravlje i živote. Od njihovih udaraca neki su mogli ostat invalidi ili čak umrijeti. Poslje sam čuo i pucnjavu (najmanje 5 metaka).
I sad svi “dušebrižnici” koji neznaju što se dogodilo kažu da policija treba veće ovlasti.